S prvim novembrom je Dorottya Kelemen naslijedila Freda Hergovića kao nova peljačica Narodnosne redakcije. Ona kani jače uplesti dogodjaje narodnih grup i u nimške redakcije, a za podtitule išće zadovoljavajuće rješenje za sve Hrvate.

Hrvatske Novine: U medjuvrimenu su prošli tri miseci, otkad ste preuzeli mjesto peljačice Narodnosne redakcije ORF-a Gradišće. Ste se jur naviknuli?

Dorottya Kelemen: Da! To je jako friško išlo (se smije). Prvi dva tajedni su sigurno bili najzahtjevniji, ali brzo se navikne na zadaće – vjerojatno i zato, jer peljajuća funkcija za me nije ništ novoga, jer sam jur 25 ljet u stanu urednica aktualne službe. Ali naravno je Narodnosna redakcija s 30 suradnic i suradnikov značajno veća. Redakcija je ekstremno šarolika. Najveći dijel stvara hrvatska redakcija. Tote imamo trenutno 9 fiksno namješćenih kot jednu otvorenu poziciju. Imali bi ada deset fiksnih namješćenih. Ta pozicija je sada bila i već tajedan raspisana, nažalost se nije nigdor iz Gradišća za to javio. Mi zaista kanimo privući mlade, angažirane ljude, ki kanu djelati kot žurnalisti i ki kanu koristiti šansu, djelati kot žurnalisti na svojem materinskom jeziku. Djelo žurnalista u televiziji, radiju i internetu je zaista, to morem iz vlašćega iskustva potvrditi, jako zanimljivo i šaroliko. Iako nije 9-to-5-job i isto ne djelo na djelatnom stolu – proširuje se vlašći horizont. Ako človik ada ćuti želju, upoznati nove ljude, povidati njeve priče i se uza to još zanimaza politiku, ekonomske i socijalne odnose, onda ništ nije lipšega od djela žurnalistice.

Zvana toga imamo četire fiksne suradnice u ugarskoj redakciji, kade djela jedna puno djelatno vrime i ostatak djela polovično, i dvi sekretarice. Tomu dodatno imamo čuda slobodnih suradnic i suradnikov. U Hrvatskoj redakciji imamo trenutno pet slobodnih suradnic i suradnikov, u ugarskoj 3, kade jedna djela i u Hrvatskoj redakciji. Zvana toga imamo još 5 slobodnih u Romskoj redakciji i dva u Slovačko-češkoj redakciji. Ukupno je to ipak 30 osob.

Kot rečeno to je jako šarolika redakcija, a ja sam kot peljačica Narodnosne redakcije povezajući element med svimi timi malimi samostalnimi redakcijami. Izazov pritom je, da je svaka redakcija drugačija. Svaka redakcija stoji za se, ali vidim to tako, da zapravo imamo skupni cilj, a to je načiniti dobar program.

HN: Do imenovanja za peljačicu Narodnosne redakcije bili ste urednica aktualne službe. Kako da ste se odlučili posvetiti se isključivo temam narodnih grup?

Kelemen: U prvom redu jezik. Ja sam od ditinstva fascinirana od jezika. Narodnosna redakcija je ta redakcija, ka ima ta nevjerojatni izazov, izdjelati program na posebnom jeziku – istovrimeno živimo svi, ki djelamo u redakciji, u dvojezičnom okruženju, već ili manje. Ta kontroverza, ku nudi dvojezičnost, je za me jednostavno zanimljiva. To ima naravno i veze s mojim vlašćim putem. Ja sam 1968. ljeta u Budimpešti rodjena i došla kao 12-ljetna u Austriju. Ončas nisam znala ni rič nimški i moj jedini cilj je bio, naučiti se tako dobro nimški, da nigdo ne upti, da nisam iz Austrije i da me nigdo već ne psuje da sam azilantica. U familiji smo onda živili u dvi sviti. Prema van smo se uvijek pominali po nimšku, prema nutra, unutar familije, uvijek samo ugarski. To je kako- tako bila podiljena dvojezičnost, ako se tako kani reći. Onda smo naravno svi ostarili i pridružili su se muži i dica. Familija se je povećala za ne-ugarski-govoreće i dvojezičnost unutar familije se je totalno preminila. Najednoč smo se morali preurediti i počeli smo prevadjati. Gluši jako komplicirano, ali zapravo uopće nije bilo. Desetljeća smo tu dvojezičnost živili. To me fascinira i ja sam to vidila i u drugi familija narodnih grup u Gradišću, da se mora uspiti ta špagat med dvimi jeziki: Ta jezik, ki človik ne kani izgubiti i zato triba kakovu funkciju u familiji, da se more njim koristiti, a ta drugi jezik, ki človik triba, da more u toj zemlji živiti. To me tako zanima, da sam si mislila, to moram jednostavno djelati.

Kad sam kod ORF-a počela, bila sam govoračica za visti i prvo ča sam se na gradišćanskohrvatskom jeziku naučila, bilo je „Dobar dan, poštovani slušatelji i slušateljice“, jer sam to jednostavno svaki dan u 12:30 u radiju čula. Melanie Balašković je onda bila organizirala tečaj gradišćanskohrvatskoga. Naša učiteljica Edith Mühlgaszner je uspila, nam već posredovati nego samo jezik: O standardizaciji jezika, kako je nastao rječnik i isto o šarolikosti gradišćanskohrvatskoga jezika! Bila je zaista oduševljena i oduševljavajuća učiteljica. To je sigurno igralo ulogu, da sam se uopće pitala, u ki smir neka ide Narodnosna redakcija i zač sam se onda i naticala. Ako djelaš u ORF-u Gradišće, ne moreš obajti narodne grupe, a ako se zanimaš za druge ljude i jezike, onda se moraš jednostavno tim baviti i to jako rado djelam.

HN: Vaša nominacija za peljačicu Narodnosne redakcije u ljetu prošloga ljeta se je kritizirala. Alexander Wrabetz je koncem julija onda i izostavio nominaciju za neko vrime. Morete razumiti reakcije zastupnikov narodnih grup?

Kelemen: Mislim, da je ončas u ljetu bilo čuda nesporazumov. Bilo je čuda glasov i sve skupa se je pojačalo i pogoršalo – zbog tih nesporazumov i glasov.

Bilo je jako neugodno vrime, jer su napadi djelomično bili jako peršonski. Kad su na primjer kade-tade stale neistinitosti o mojoj familiji, to nije bilo u redu. Dotaknulo me je, da se nije kritizirala moja kvalifikacija, nego moje porijeklo. To ne morem razumiti.

Strahe morem razumiti i dvojbe morem razumiti. U medjuvrimenu peljala sam jako čuda razgovorov, isto sa zastupniki narodnih grup – ne samo s hrvatskimi, nego i drugimi – i mogli smo riješiti čuda kritikov, ke su se ončas pojavile. Mislim, da su ovi razgovori bili i jesu dobri, da se moramo pominati i da smo se mogli riješiti jako čuda stvari, ke su se onda pojavile kao nesporazumi ili glasi. Zapravo smo se uvijek jako brzo ujedinali, da ide za budućnost, a ne za to, ča je bilo.

HN: Konačno rješenje je bilo, da sada postoji dodatno vašoj poziciji i posebna peljačica – Anka Schneeweis – Hrvatske redakcije. Kako izgleda konkretna suradnja i koordinacija?

Kelemen: Hrvatska redakcija je sadržajno i jezično samostalna. Zato pelja od 1. decembra Anka Schneeweis Hrvatsku redakciju. Organizacijski je Hrvatska redakcija nadalje dio Narodnosne redakcije. Meni je svisno, da se je bojalo, da bi Hrvatska redakcija izgubila svoju samostalnost – to nije tako. Ne bi se nikad sadržajno mišala u hrvatsku redakciju, jezično i tako ne. To su čisto apsurdne predstave i to se nikad neće stati. Morem jednostavno ponavljati: Hrvatska redakcija je samostalna. Dvakrat u tajednu ima redakcijsku sjednicu, na koj se naravno pomina po hrvatsku i kade redakcija odlučuje, ke teme su za nje relevantne. Ja peršonski ne sudjelujem na sjednica. To su ada čisto samostalne redakcijske sjednice. Potom mene informiraju, ke teme su i ako su teme, kade se more sudjelivati s drugimi redakcijami, onda to upravljam. Visoko poštujem sve sudionice i sudionike Narodnosne redakcije, jer je – kot sam jur prije rekla – svakidanji izazov, načiniti emisije na materinskom jeziku. Znam, da to nije uvijek lako, ali oni odlično djelaju.

HN: U izjavi ORF-a su se Vaše zadaće ovako opisale „stvoriti organizacijske i strukturalne uvjete za sve Narodnosne redakcije kot i koordinacija skupnih projektov narodnih grup i jačanje prikredakcijskih sinergijov.“ Morete nam reći primjere ili konkretne projekte?

Kelemen: S tim smo zapravo od početka počeli. Ide jednostavno za to, da se otvorimo s temami o narodni grupa prema drugim redakcijam – a ne samo unutar Narodnosne redakcije, nego i prema nimškim redakcijam. To jednostavno znači, da smjestiš prinose u nimške visti: Ne samo u Burgenland heute ili Radijo Gradišće, nego i širom Austrije. Kolegica Herceg je na primjer oblikovala prinos o gradišćanskohrvatski Tri kralji kod predsjednika. Ta prinos se je mogao po nimšku u cijeloj Austriji prenositi, ali morao se aktivno ponuditi. To je jako dobar primjer. Ili o novoj emisiji Roma Dekipe je isto bio prinos u Burgenland heute, a isto u internetu. Prošli pandiljak je bio internacionalni dan materinskoga jezi- ka, oko čega smo stvorili težišće. Bilo je malih tečajev na svi jeziki narodnih grup. Istovrimeno smo ove male jezične tečaje koristili zato, da upozoravamo, da imaš pandiljak navečer uvijek dugu emisiju za narodne grupe.

More biti, da su to samo mali koraki, ali mislim, da su uprav ovi mali koraki važni, da si jednostavno nazočan, da su teme narodnih grup i jeziki narodnih grup jednostavno ovde, a ne smješteni na rubu. Zanimanje je veliko. Zanimanje je i sa strani gledateljev i gledateljic veliko kot i u samom Zemaljskom študiju. Mislim, da je i dobro, da se na ov način jače suradjuje. Neodvisno od toga, da se resurse moru bolje iskoristiti, je i dobro za program i to je koncem konca naš cilj, stvori- ti dobar program za sve.

HN: Ke sadržaje mora sadržati medij za narodne grupe po Vašem mišljenju i ke zadaće mora ispuniti?

Kelemen: Mora nuditi domovinu. Pripadniki narodnih grup se moraju onde prepoznati, s njevim jezikom, s njevim sadržajem, s njevimi svakidanjimi temami, ke moru onda na svojem jeziku raspravljati. Ja mislim, da jezik more samo onda biti živ, ako ima funkciju. Mi kot medij moramo pomoći ljudem, održati te funkcije jezika. Jezik je šarolik i svaki ga drugačije upotribljava. Moj kredo pritom je, da se moraju dopustiti varijante u emisija za narodne grupe. Ja naime mislim, da uprav u emisija za narodne grupe, ove varijante imaju svoje opravdanje. Ovde bi rado i natuknula temu podtitulov. Postoju nimške podtitule za televizijske emisije Romov, Ugrov, Čehov i Slovakov. Emisije pritom imaju različne cilje. Ako zamem na primjer Rome: Onde su moderacije čisto po nimšku i to čisto svisno, jer Romano Dekipe cilja na to, da s jedne strani daje Romom platformu, a s druge strani da smanjuje zapreku za nimškogovoreće, da bi laglje ušli u tematiku „narodna grupa“. Dobar dan Hrvati se ne podtitulira. Meni je svisno, da postoju unutar narodne grupe različna mišljenja o tomu. I mene dostignu ova mišljenja. S jedne strani imamo tu grupu, ka reče: „Ne, prez podtitulov. Prez nimških podtitulov, jer to je gradišćanskohrvatska emisija, a tu i kanimo po gradišćanskohrvatsku gledati i čuti i nimške podtitule bludu.“ S druge strani imaš grupu, ka reče: „Ja to kanim, jer to drugačije ne razumim. Ne znam tako dobro gradišćanskohrvatski.“

Moj stav prema tomu je, da je naša zadaća kot ORF, najti rješenje, ko odgovara obadvim grupam. To morebit gluši utopijski – ali zač ne? To je naravno još u budućnosti, ali mogla bi si na primjer predstaviti, da opcionalno nudjamo jednostavno nimške podtitule. Emisija se prez podtitulov prenaša, a ako ki triba podtitule, mogli bi se uključiti. Gledatelj more sam odlučiti, je li kani tu ponudu iskoristiti ili ne. Morebit bi bilo i rješenje, da se to ne nudja u televiziji, nego samo na primjer u internetu. Mogle bi se na primjer staviti dvi verzije online, jedna s i jedna prez podtitulov. Mislim, to je još u budućnosti, ali mislim, da bi se moglo najti rješenje za obadvi grupe.

Ide za budućnost. Mi sigurno nismo ovde, da samo upravljamo s tim, ča je sad, nego da prihvaćamo nove ideje kot i diskusije, probleme i želje i da onda pokusimo najti rješenje, ko je za sve dobro i zahvalno.