Prošlu subotu, 19. junija su Bruji u KUGI konačno mogli prezentirati svoju dvojezičnu knjigu »40 ljet Krowodnrock«. Zbog korone su jubilarni koncert i prezentaciju dvojezične knjige bili morali odrinuti. Sada se je publika konačno mogla upoznati sa 180 stranic debelom publikacijom. Skoro tri ure je publika u velikoj dvorani KUGE mogla slušati vlašće štorice i članov Brujev i autorov u knjigi kot i nove i stare poznate jačke.

Subotu, 19. junija, je bilo tako daleko. Bruji su po svi lockdowni konačno mogli prezentirati svoju prvu knjigu, ka je jur ranijeovoga ljeta izašla. Izdavači Joško Vlašić, odgovoran za opširni pregled o zadnjih 40 ljet, i Toni Perušić, ki je transkribirao sve tekste i melodije Brujev — nevjerojatnih 55 jačak — su si za ovu knjigu pozvali stručnjake i pratitelje, da obogaćuju knjigu njevimi prinosi. Sve njih se je moglo sada čuti na prezentaciji knjige u KUGI u Velikom Borištofu.

Pozdravio je je Brujibaby, kako se je sām nazvao predsjednik KUGE i član brujevih „potomcev“ Coffeeshockerov Manuel Bintinger. On je u svoji jako pršonski pozdravni riči spomenuo važnost Brujev za današnju generaciju muzičarov. A i kako rado bi doživio večer s Bruji na rastoku kod Henzija u Malom Borištofu. Da za tim ne hlepi samo Bintinger je pokazao veliki aplauz publike na ovu želju. A i Bruji sami su se nadovezali na stara vrimena. Pozdravili su svoje goste, većinom iste generacije, ranimi jako političkimi jačkami „Gemma Krowodnschaun“, „Koliko smo, to smo“ i „Nema problema“.

Moderatorica večera je bila Gerlinda Stern-Pauer. Ona je na početku prosila „profesore“ na pozornicu. Etnomuzikologinja Ursula Hemetek, lingvist Rudolf de Cillia i psihoterapeut Rudolf Karazman su se iz svojega znanstvenoga gledišća približili Brujem. Ursula Hemetek je na primjer istaknula novi muzički izraz u gradišćanskohrvatskom muzičkom svitu, ki je pak bio uzor za daljnje grupe, i je hvalila širinu i ujedno uskoću Brujev i njeve muzike. Čvrsto zažiljeno u domovini su se otvorili prema velikomu svitu. A i lingvist Rudolf de Cillia se je fokusirao na Bruje kot važan stup za konstrukciju vlašćega identiteta. On se naime bavi konstruiranjem identiteta i je u puno projektov sudjelivao s KUGOM. Rodjeni Filežac Rudolf Karazman je Bruje stoprv zadnjih ljet pršonski upoznao kot je uvadio u intervjuu. Jačke su ga naravno jur ranije, za vrime svojega školskoga vrimena u Beču „hranile“. Tako jako da je majki na Majkin dan darovao novu ploču Brujev. U svojem članku u knjigi, ali i sada na pozornici u KUGI je Karazman sada povidao o odrastanju u Beču i o tom paralelnom svitu u kom su živili gradišćanski Hrvati u Beču. Bruji su gradišćanske Hrvate sprohodili 40 ljet dugo, za Karazmana je to uzrok, da bi ova knjiga morala nastati obavezna lektira u školi i važna povijesna knjiga.

Povijest odnosno sudbina Hrvatov ili manjin se je zrcalila onda u novoj Brujevoj jački „Črno kolo“. U decembru lanjskogaljeta su na YOUTUBE-u objavili video-klip, ki su sada predstavili u KUGI na velikom platnu. Skoro 500 ljet tužne povijesti i črne sudbine u manje od 6 minut.

U drugoj rundi intervjuov se je onda Anita Malli, ka je svoje diplomsko djelo na slavistiki posvetila Brujem, nadovezala na Rudolfa de Cillija. Ona je opisala treti put. Put, ki niti nije slijedio konzervativne niti zagovorače asimilacije. A to da je i onda bilo vidljivo u samosvisti nove generacije, na primjer jačanje svisti za materinskim jezikom, a to i zvana kuhinje. Samosvist je pokazao i Petar Tyran, ki je kot glavni urednik HRVATSKIH NOVIN novinarski pratio put Brujev, kad je zajačio to, ča mu njegova dica i unuki doma zajaču. Ti ne jaču samo Bruje, nego druge klasične kusiće iz povijesti rocka. Znak za Tyrana, da se je rock kot muzički žanr ovjekovječio. To da valja i za Bruje: Njeva muzika ostaje.

Zadnja jako friška runda intervjuov je onda pozvala bivše i sadašnje kotrige pred mikrofon. Bivši član Rudi Berlaković je srićan, da je smio izgraditi pivnicu, na koj ova hiža sada dobro stoji. Werner Karall je uvadio, da je „Ne zabi mi more“ njegova najdraža jačka, a kritičan Rudi Karall misli, da je album »Kein Wort Deutsch« njev najzreliji. Najzgovorniji je onda bio bubnjar Klaus Bittner, koga se na koncerti uvijek predstavlja kotno nimška manjina. Njemu se ov šme vidi i kot je istaknuo sām stoji za kulturalnu šarolikost. On je s Bruji svirao na svi važni austrijanski pozornica —žao mu je jedino, da to nimaju tako dobro dokumentirano.

Imamo knjigu, komentirao je Joško Vlašić od svojega mjesta. Isto tako je u intervjuu s Gerlindom Stern-Pauerom onda uvadio, da imaju još motivaciju i volju i dalje nastupiti. On se ufa, da će distanca med Bečom i sridnjem Gradišćem lakše moći prebroditi, ako su konačno svi u mirovini. Na pitanje, ča bi on drugačije načinio, ako bi mogao ča preminiti, rekao je, da ne bi ništ preminio. To da je sada zadaća mladih, da to preminu, ča generacija pred njim nije uspila. To je i potvrdio Toni Perušić. Mladina za njega jur zna sve, ča Bruji znaju i se ponosi tim, da se pozivaju na Bruje. Ipak ima jednu želju za budućnost: „Fali još ženski Krowodnrockband!“

Njegova kćer Mira Perušić je kod snimanja novih singlic i na ovoj priredbi pojačala Bruje na klavijaturi i kod jačenja, ča oca Tonija Perušića jako veseli. Onda su u zadnjem dijelu priredbe predstavili vjerojatno najpopularnije jačke Brujev kot su „Schwarzer Flieder“ ili „Šuševo“, a i drugu novu jačku „Kasno nije nikada“, pozitivna antiteza „Črnomu kolu“ i ufanje za budućnost manjine. Onde naime jaču „Staro sime zginut neće, ar će zniknut novo cvijeće“.