Nije zapravo već tolerabilno, ča se dogadja u ovoj državi, u koj je jasno nešto trulo, gnjilo. U konkretnom slučaju ide za prozirnost človika. „Stakleni človik“, ki je u prošlosti bio bezbroj puti tema u futuristički romani, apokaliptični prorokovanji budućnosti i upozoravanju od totalitarnih sistemov. Ča imamo od toga držati ako na temelju jedne bilješke i nekom uredskom kalendaru jednoga poduzeća iz 2017. ljeta (natuknica „Kurz“). Državno tužilačtvo počinje pregledjivati, prisluškivati i opservirati a konačno i „provaljivati“ u privatne prostorije nekih ljudi? Kako daleko smo došli, da danas svaki potepuh u nekoj državnoj, točnije rečeno pravničkoj ili ti policijskoj instituciji ima pravo dati nalog da se pretraži čitavi — pazite: cijeli — sms-, chat- i mejl-promet dotične osobe na samo sada nego i ljeta najzad. Kamo smo došli, za Boga miloga!?

Odgojeni smo tako, da triba odbiti svaki totalitarni sistem, da triba onemogućiti uhodanje (Bespitzelung), da država ili politički odnosno društveni sistem ne smi nadzirati a još manje kontrolirati individue, pojedince u svojoj državi. Čudili smo se, kako je daleko najveći dio stanovničtva mogao tako podleći totalitarizmu 3. Reicha? Nismo kanili ili mogli razumiti, zač su bižali svi za tim samo proglašenim bogom. Stoprv kašnje je većina nas doznala, da na drugoj strani, dakle iza željeznoga zastora hara isti totalitarizam, ki u ničem nije bio bolji od ovoga na „našoj“ strani, vjerojatno još gorji, a koliko je kumunizam ubio ljudi, trapio u koncentracioni logori (gulagi) o tom danas moremo samo ganjati, ali sve već se kolportira brojka od 20 milijuni.

Ne računajući Kinu ni druge azijatske diktature. Cijeli intelektualni svit je grizao na tom kako se je to moglo dogoditi?

Ima pravodapuno odgovorov, različnih obrazloženj, neki su našli „aposteriori“ još i neka opravdanja, zač se to sve tako dogodilo. Odrasli smo u duhu „Nikad već“ i „Branite se početkov“. A sada smo ponovno suočeni s hajkom (Hetzjagd), huskanjem, zloradošću, svaki dan vidljivije i ćutljivije. Ča imamo od toga držati ako se — bilo komu — ljeta dugo ponajzad more pokazati i dokazati a pak i objaviti za sve vidljivio s kimi je telefonirao, ča je govorio, ča je pisao i komu je pisao, ča je komu savjetovao ili od čega je koga razgovarao (bilo on, ona ili ono, da ne gubimo preveć mjesta za gendranje).

Gdo je zaključio takove zakone? Gdo tako ča dopušća? Gdo tako ča iskorišćava i gdo tako čim kani biti bolji od drugih? Čini se da ljudi, a pred svim i (samoprozvani) intelektualci sve već zgubljaju dušno spoznanje, ljudsku žicu a tim i sposobnost gledati najpr, viditi kamo to pelja. Kako su ovi ljudi i u kakovom duhu odgojeni? Trulo je ovo, gnjilo! A gdo još zna trizno misliti tribao bi se sramovati za ovo!