Filešci su ljetos spasili kazališnu sezonu. Odličan mali sastav s poznatimi i novimi obrazi zna, kako se triba ponašati na pozornici, da bi cijela publika prasnula u smih, zna, kako govoriti, da se dobro čuje i zna, kako se gibati, da bi se tim dodalo odredjena važnost.
Kot su najavili kanu i kljetu opet igrati, još i nove zainteresirane ili sada jur aktivne da imaju. Čini se kot da se dugoročno redovito djelo kazališnih grup isplaća. Kazališna grupa Dugava je pred dvimi ljeti nastupila s jako mladim i motiviranim sastavom, Uzlopci imaju kroz tamburašku grupu redovito mlade u sastavu i još i Klimpuh se je na prošloj produkciji mogao veseliti novomu narašćaju. A Mlada inicijativa Mjenovo postavlja jur ljeta duga produkcije skrojene za njev narašćaj, koga si odgoju od mladih nog.
Po mojem mišljenju se trenutno ne more reći, da nije mladih – bar kod maloga broja aktivnih društav – na pozornica, a to je zaslužak društav.
Čim zanimljivije mi je, da se igrokazi po sadržaju zapravo nisu minjali. Koliko puti smo jur vidili jedan od sljedećih prizorov: Seljak kani konačno udati kćer pak se dogovara s drugim mužem. Ili: Ljubav mladoga para nije priznata u familiji, zato se moraju shranjati. Ili: Muž vara ženu pak si mora svenek ča novoga tojkavoga izmisliti. Ili: Muž je varao ili ženu ili druge ljude pak se sad mora shranjati, najbolje obličen kot žena. Ili: Muž ima ki drugi problem, pak se pretvara da bi bio homoseksualac. Ili: Jedan u kusiću je ili stranac pak ima govornu manu ili je ukočen pak ima kakov poremećaj govora, čemu se moremo srčeno smijati. I tako dalje. Osvidočena sam, da bi vam palo na pamet još par drugih sadržajev, ki idu u isti smir.
Publika se smije, osebujno starija publika se smije, ali čemu se smije? Smije se pred svim na račun drugih manjinskih grup: etničkih, seksualnih, ukočenih.
Publika se smije i znam, da ovakovi igrokazi i kod drugih narodov u drugi seli isto funkcioniraju i egzistiraju. Razumiti je kako-tako ipak ne morem.
Ovakove šale već ne odgovaraju realnosti mnogih mladih i onih ne, ki stoju na pozornici. Oni već odavno ne živu seljački žitak, Crikva igra rijetkokad ulogu, ženidba u mladi ljeti statistički već nije relevantna i iskreno se ufam, da seksizam i diskriminacija već nisu ovako prezentni u njevi svakidanji žitki kraj pozornice.
Nimamo se čemu drugomu smijati? Morebit nam samim? Kad gledam političarke i političare na bali, kako bižu od slike do slike, kad vidim odredjene funkcionare i društva, kako se ponašaju ili kad gledam odredjene razvitke u društvu i načine, kako njimi baratamo, mislim da bi imali dost za natuknuti, čemu se da ozbiljno jako smijati i potom morebit i premišljavati.
Željno iščekujem satiru o nami! Ja ću dojti i se smijati!