Evo, pred nami stoju opet izbori, oni za državnoga predsjednika Austrije (ženska kandidatica je jur ispala u prvom kolu) nedilju, 4. decembra. Iako, naravno, još ništ nije odlučeno, puno toga pokazuje na to da se i u Austriji puno toga kreće prema desnici, pred svim i dobri dijeli navodne livice, ka je u povijesti, pred svim i u austrijskoj prošlosti uvijek bila jako sklona i desnici — ako je išlo na gusto, ako su časi bili teški i čemerni i kada je narod vikao za jakom rukom.
No, značilo bi nositi vodu u Vulku, ili sove u Atenu, ili soliti pamet ionako pametnim ljudem, ako im to negdo opet jednoč predoči i je busne s nosom na tu činjenicu i povijesnu činjenicu, da u teški časi uvijek prevagne desnica, a se tim krene prema nacionalizmu. Srpski Tomislav Nikolić je nacionalist — na svaki način je to nekad bio. Miloš Zeman u Češkoj je koč bio socijalist, danas mu ide na živce pred svim „Political Correctness“, Ugarski Viktor Orbán je poznat zač stoji i kakovu politiku zastupa. A da si je Strache pozvao krajnju židovsku desnicu iz Izraela i se s njom pobratimio, nije nikakovo čudo s pogledom na politički svitonazor. Sve to ide skupa — ča isto znamo iz povijesti i prošlosti.
Austrijski Norbert Hofer je izjavio, da ako on bude savezni predsjednik, izgraditi će protutežu (Gegengewicht) velikim u Europskoj Uniji. Jer „ipak smo bili skupa u jednoj Monarhiji“ (za Srbiju to odgovara samo dijelom). Kemija med njimi načelno očigledno štima. Hofer je nedavo pohodio Nikolića u Beogradu, Zemana je strefio u Pragu a Orbána u kupelju.
Ako pogledamo prik velike vode, u Sjedinjene Američke Države onde Donald Trump bojsek puše u isti rog — a Amerikanci barem većinom želju imati jakoga predsjednika, odlučnoga i nepopustljivoga prema navodnim čirjakom moderne civilizacije, meda ke ubrajaju i gay i strance i izbiglice i (ilegalne) migrante. U tom si je složan s ruskim Putinom. U Francuskoj krajnje desničarska Marine le Pen stoji pred vrati a u Nimškoj, (pred svim u bivšoj komunističkoj istočnoj Nimškoj) Frauke Petry i krajna desnica snažno i agresivno kucaju na politička vrata u Berlinu.
A ča je velika poanta u ovoj prijelaznoj dobi — uza to da je Fpö (prem zloglasnih Beneš-dekretov protiv Sudetskih Nimcev i nuklearke Temelín) najednoč jako prijateljski nastrojen prema Češkoj i čega se u Austriji još dobro spominjamo, naime da Waldheima skoro već nijedna država nije pozvala? To se kod saveznoga predsjednika Noberta Hofera već ne bi tribali bojati: Sad, Ruska, znamda vrijeda i Francuska ćedu mu biti otvorena, Srbija, Češka i Madjarska… ionako.
Van der Bellen se barem smi ufati na srdačan prijem kod budućega nimškoga predsjednika F.-W. Steinmeiera.