Počelo je opet! Čekali smo dugo, i dočekali! Bruji su konačno mogli prezentirati svoju knjigu povodom 40. obljetnice postojanja Brujev — ali ne njevih prethodnikov The Brew, ti su deset ljet stariji. (O ovoj knjigi smo jur opširno pisali u prošli broji HN a isto tako i u ovi HN.) Ovo je bila odlična prilika da se kaže, kako smo preživili i preobladali koronapademiju, barem to ča je do sada bilo, ne znajući ča nas još sve čeka i kada ćemo morati znamda opet zaključati. Znatiželjni smo bili, da kako će se publika opet pojaviti na ovakove priredbe, će biti još preplašena, bojažljiva, pažljiva — ili ćemo nastaviti upravo onde kade i kako smo završili?

Dakle KUGA je (po vrlo uspješnom mjuziklu u vlašćoj produkciji »Odiseja21«) po zaključanju opet otvorila za „vlašću publiku sa spomenutom prezentacijom Brujeve knjige i njevim kratkim nastupom. A zaista, došli su brojni prijatelji i prijateljice iz minulih ljet i desetljeć, tu i tamo neki mladi obraz. A i bilo je ovo putovanje u prošlost, u slavna ljeta (iz našega gledišća) političkoga angažmana za manjinska prava, u borbi za opstanak u otporu, da se nećemo podati i u velikom uvjerenju da ćemo teška vrimena asimilacije i narodnosnoga omalovažavanja probladati i da ćemo skupa s upamćenimi i našimi vlašćimi ljudi i skupa sa sugradjani iz većinskoga naroda uvjeriti i Gradišće i Austriju, da „Hrvati smo“ (u medjuvrimenu džendrano i s „Hrvatice smo“). I da nećemo dopustiti da bi došlo do ostvarivanja sarkastičnoga prorokovanja u Brujevoj jački da ćemo se vrijeda voziti u manjinski rezervat gledati Hrvate (naravno i Hrvatice).

Ali je činjenica, nažalost, da smo jur u rezervatu! Prvo ča se tiče broja. To je pokazala i prezentacija knjige Brujev u subotu, 19. junija u KUGI u Velikom Borištofu. Došli su nas gledati prijateljice i prijatelji, znanstvenice i znanstveniki, političarke i političari da pogledaju kako živimo, bolje: kako smo koč živili i jačili. Drugo je da se još i poklapaju dva fenomeni novije dobe: kod nas Hrvatov i Hrvatic su preživili i hrvatski folklor i „Krowodnrock“ — obadva na vrlo visokoj razini, iako toga takaj imamo, naravno, na znatno nižoj razini. U muziki, tradicionalnoj ino modernoj, očito imamo još supstancije, snage, volje i poslanstva. U jeziku a još već i narodnoj svisti i samopouzdanju se to sve manje opaža. A ako, onda samo još kod nekada „divljih“ mladih, hakovcev, „staroškolcev“, ki su sada isto jur došli „u ljeta“.

Tako je i ova fešta Brujev bio sastanak nekoliko šakic starih prijateljev i prijateljic, simpatizantov, suborcev politički livičarskih aktivistov — iz same hrvatske zajednice ali i izvana. Ali su se ovi opravdano mogli pitati „Gdo će naslijediti ča smo mi pokrenuli, gdo će dalje sijati sime ko smo mi sijali…?“