Déjà vu — jur jednoč vidio odnosno doživio. Gdo ne bi poznao ovu pojavu, ako se čini da je jur koč nešto doživio/la i vidio/la, ča mu/joj se čini toliko poznato, da je to jur koč iskusio/la. Čim stariji je človik, tim već ima takovih déjà vu-ov (jur vidjeno). Tako mi je išlo i po čitanju intervjua u prošlom broju HN s uredniki NOVOGA GLASA (i online-izdanja) ovoga hakovskoga časopisa s Konstantinom Vlašićem, Maricom Zvonarić i Elisom Šatović.
Bilo je to davnoga 1977. ljeta kad sam kao kulturni referent HAK-a bio pozvao književnika Györgyja Sebestyéna na predavanje u tadašnje hakovske prostorije na 4. katu. Potom smo još išli doli u pljunicu da se još malo družimo. Tada se je rodila ideja da bi pokrenuli hrvatski kulturni časopis iz Gradišća, na hrvatskom i nimškom, sa ciljem da i većinski narod informiramo o nami i da onim ki jur slabije vladaju hrvatskim omogućimo sudjelovanje u hrvatski kulturni aktivnosti i u hrvatskoj kulturnoj sceni. Tada još nije bilo govora o toliko naglašenom „gradišćanskohrvatski“. Tad nam je bilo „hrvatski“ dost.
Istoga večera jur dosta kasno se je u HAK-u rodila ideja novoga časopisa — uz samo hrvatski NG — a ja sam pak „zagrizao“, znajuć da ću za hrvatske tekste tribati sigurno lektora a pred svim i korektora (déjà vu) — jer od izobrazbe na hrvatskom jeziku tada još nije bilo ni traga ni slijeda, barem ne u ti krugi iz kih sam ja izašao na Hati i Beču. Časopisu sam pak dao ime POKUS s pet mužići i slovu O, ki su naznačili pet narodnosti u Gradišću: uz Hrvate i Madjare i Nimce još Rome i Židove.
Déjà vu — sada, skoro 45 ljet kašnje opet slična, morebit još i ista ideja. Ali s jačim uredničkim tīmom, uz jaču financijsku pozadinu i s još većom potrebom da „ulovimo“ i one ki već ne znaju hrvatski ili znamda samo još slabo, ali ipak su zaintersirani na našoj (ufamo se i njevoj) društvenoj sceni.
POKUS je pak polako zaspao, jer već nije bilo sredstav za tisak a i moja snaga se je ulila u uredjivanje HN. Ali sam puno toga mogao prenositi u HN ča sam si nakanio s POKUSOM: nove teme, proširenje sadržaja na sve teme svakidašnjega života — ali razliku od POKUSA sada samo na hrvatskom, a kašnje pak (samo u internetu) odredjen čas i po nimšku. I opet su nestali pinezi da bi mogli nastaviti.
Razlika tadašnjemu času je, da i HN sada imaju znatno pomladjen urednički tīm, ki je dijelom još i identičan s tīmom NG-a. Briga za mlade i „labavije“ u jeziku se nije za ništ preminila u prispodobi s tadašnjim časom. Potribna je i vridna svake potpore. A sigurno ćedu se najti teme, ke prem širokogrudnosti i otvorenosti HN ipak još nisu našle prostora u HN. Na svaki način NG-u triba željiti sve najbolje uz ufanje da ni snaga ni pinezi nećedu nestati!