Namjesto od svih dočekane peljačice redakcije za narodne grupe sada na čelu gradišćanskoga Caritasa. Uzrok tomu je bila želja za već socijalnim i sadržajnim djelovanjem, ča je uzrejalo med drugim i na putu Svetoga Jakova.

Melanie Balasković je od 1. februara namješćena kod Željezanske biškupije u odjeli Caritasa i medijsko djelovanje. Početo od 13. aprila o. lj. je direktorica Caritasa Gradišće.

 

HN: Vi sad peljate misec dan dugo Caritas. Ča se je za vas minjalo u prispodobi s poslom kod ORF-a?

Balasković: To je pitanje ko mi čuda ljudi stavlja, a ja zapravo odgovor na to nimam. Jer za mene pršonski se čuda ne razlikuje, i ako to na van tako sad za druge morebit ne izgleda. U ORF-u sam bila u zadnji ljeti jako zaposlena u menedžmentu, da sam peljala redakcije i organizirala ljude itd. A ovde sada u Biškupiji i u Caritasu se znatno čuda nije preminilo, jer i ovde ljude peljam, ovde probleme rješavam, ovde projekte kreiram i ostvarujem. Tako da za mene od samoga djela se ništ nije preminilo. Sigurno tematika je druga, posao je drugi, šefi su drugi ali od djela nije velika razlika.

HN: Medijsko djelo u ORF-u čuda odvisi da postoji vrimenski pritisak, kako to u Caritasu izgleda?

Balasković: To je isto jako smišno pitanje za mene. Ja sam naučna da na točku djelam da se sve mora znamda ujednoj uri riješiti, ili u pol dana ili brzo ako nešto spukne pak moraš jako friško reagirati i to sve mora biti u sekundi. A takova sam. Ja sam perfekcionist, kod mene sve mora pasati, i sve se mora pojti van. Ja sam i bila koč-toč jako oštra šefica u ORF-u, ali ja samo to potribujem od ljudi, što ja znam da i sama morem dati i sama dostignuti. A to je sad za mene velika vježba se naučiti da ure znamda i malo drugačije moru bižati. Još svenek sam u tom mojem ritmu, da sve kanim veljek i točno skupa spraviti. Ali moram se ja i to naučiti, da to znamda i nije svagdir potribno. Kad sam počela ovde onda par dan kašnje su neki kolegi rekli: „Boa, ti imaš strini tempo!“ Onda sam ja rekla: „Oprostite ako vam je pre brzo, ko ću se ja meru najzad potegnuti.“ „Ne,ne, paše tako“. Ja imam i tu ćut da su novi kolegi sada i jako srićni da je negdo došao izvana pak da im drugi svit kaže i da se sada i morebit i drugačije dila.

HN: To znači, u vašem krugu u Biškupiji Vam sada ne duraju dani kot ljeta, a ljeta kot desetljeća kot se veli da je to tempo ki vlada u Crikvi?

Balasković: Ja mislim da se to mora razlikovati. Što se sad naliže Katoličanske crikve ko neke odluke stoljeća dugo duraju dokle se riješu. Ali nesmi se pozabiti da je ovde već dimenzijov. Crikva to je vjera, onda je Biškupija to je kot firma, to je kot aparat. Ovde su uredi, ovde su ljudi ki su zaposleni, ovde se financije rješavaju, ovde se projekti činu, ovde se planira za zgrade, ovo je i ekonomsko poduzeće tako rekuć. A to je to što mene čudi. I ja sam bila toga mišljenja kad sam došla, no ovo te sad ure jako potiho hoditi. A onda ko ujutro dojdem još i do pauze ne zajdem onda pogledam na ure pak si mislim ovo nije moguće, jur je pet otpodne, kamo je ovo vrime prošlo. Pak se ja zapravo jur smijem da u ovoj zgradi ure dupljasto friško bižu kod normalno. Ali je tako, to nije šala.

HN: Vi ste od februara šefica gradišćanskoga Caritasa, kako izgledaju vaši cilji i plani za ovu organizaciju?

Balasković: Caritas je strahovitno veliko poduzeće. Mi imamo 600 zasposlenih u Gradišću i čuda slobodnih suradnikov. Mi imamo na jednu stran podvaranje seniorov u stani, onda imamo stane za ljude s pačenjem. Onda se bavimo s bigunci. Onda imamo naše Carla lodne. Sami imamo u Caritasu par čuvarnic, to znači to su zaistinu jako široke teme s kimi se bavimo. A svaka tema se mora za sebe pogledati i mora se pogledati u budućnost. Kamo će se razviti naše društvo, kako će izgledati demografija. Ka polja još moremo u budućnosti dilati, na što se moramo koncentrirati, što morebit već nima budućnosti. A to je sada sve takorekuć u analizi i to će sigurno još do koncu ovoga ljeta durati, dokle zaistinu plan bude na stolu, kako ćemo dalje. Ali što se sad jur vidi je, da će Caritas pravati novu strukturu, da ćedu se područja morebiti meru minjati. Mi ćemo morati najti nove pute kako se ljudi moru i doma podvarati u seli, da morebit male centre stvorimo u naši općina. Jer potriboće od ljudi ki ćedu starji nastati su čisto drugačiji neg do sada. Ko ja mislim na moju starumajku na moje starestarje ili sada jur na moje roditelje kakove potriboće ćedu oni imati što baba znamda nije imala: novi mediji, internet, drugo podvaranje … Starci su bili veseli da su imali mir, da su imali stelju, da su mogli spat, da su dostali tablete. Ovi ljudi ki su sada dosta fit i morebit za deset petnaest ljet ustaraju, pravaju ča drugačijega.

HN: Caritas je dio Biškupije, kako daleko ste vi vezani u vaši odluka i djelovanju na mišljenje biškupa, odnosno gremijov?

Balasković: U principu je biškup sada moj najviši gospodar i šef, ali on mi sve slobode daje. Ja sam rekla, da to je jako lipo od njega, ali da bi se ja ipak rado svaki misec jednoč s njim skupa sjela. Kakov je stav, na čem djelamo, što su plani, jer kanim da je on uvezan i u to i da on more svoje mišljenje ponekad artikulirati i svoje ideje uplesti u naše djelovanje. To dosidob nije bilo tako intenzivno. Meni je to važno. Ja mislim da je lipše tako djelati u timu da to nije jedan ki autoritarno odluči i da su svi uvezani. Od strukture ima Caritas kuratorij komu mi dosidob dvakrat, a od sada četirekrat, to sam ja potribovala, izvještavamo. To znači da imamo kontrolnu instanciju da se ništ nemore stati.

HN: Postoji suradnja s Caritasom u Hrvatskoj, uopće sada u pogledu na sudjelivanje pri projektu »Krov za Hrvatsku«?

Balasković: Ja sam bila sada u Hrvatskoj i sam upoznala šeficu Caritasa Zagreb i nje suradnike i dogovorile smo se da ćemo znamda ki skupni projekt moć ostvarit, jer prik europske razine je to sigurno moguće. Prik EU-a da se znamda skupa i kakov Caritas projekt more financirati.

HN: Vi niste samo za Caritasu Biškupiji namješćene nego i za medijsko djelovanje. Kako je podiljeno vaše djelatno vrime na ova dvoja područja?

Balasković: To što uprav na stolu leži, to udilam. To ča je najvažnije je za riješiti i čuda ča se je stalo od početku februara. Projekt »Krov za Hrvatsku«, korona, onda nam je sada umro generalni vikar, svenek je nešto i čuda je ostvarati kod medijov, ali sada težišće leži sigurno kod Caritasa. Ali moram biti zaistinu zahvalna da imam ovde i onde zvanaredne ljude okolo mene, tako dobar tim, mlade aktivne na ke se morem i zaufati i u ke imam povjerenje i ki čuda od mojih ramenov oduzimaju.

HN: Vi ste sada u peljajućoj funkciji u biškupiji kade inače dominiraju muži. Kako je to za Vas u muškom krugu?

Balasković: To je smišno, jer u čuda ovih sjednic i gremijov sam zaistinu skoro jedina žena, ali kako ću to sada reći, ja to i nisam drugačije naučna, jer i u ORF-u u viši gremiji je odijel žen sve manji nastao. Ali ja morem reći da se dobro ćutim, da me ne osmihavaju, ili da bi me ne bi ozbiljno zeli. Suprotivno, oni su zaistinu jako zainteresirani na moje mmišljenju, na mo jem pogledu, kad ja dojdem iz drugoga svita tako rekuć.

HN: Kako točno izgleda vaše djelo u medijskom odijelu?

Balasković: Zapravo samo na organizacijskom području. Što se tiče sadržajev imamo naše urednike u MARTINUSU i GLASNIKU. Ja sam došla zapravo kot menedžer za ekonomsku stran, da pogledam ke resurse imamo, kade bi se moglo ovo i ono skupa vrći, kade bi se moralo proširiti nešto, to su zapravo moje zadaće. Sigurno to ne morem ostaviti to je u meni i nutri da ja skupa s njimi i diskusije peljam o tema i njim predlažem ovo i ono morete načiniti. Ja još svenek i korigiram tekste i mi si dilo i razdilimo kad nas nije uprav najveć u uredu. Ali ča se tiče djela i zastupničtva na van, to je sve u biškupskom uredu kod ondešnjega voditelja Dominika Orieschnika.

HN: Vi ste rekli da kanite iskati sinergije i da bi se mogle nimške i hrvatske crikvene novine spojiti, ča ali glavni urednik GLASNIKA, Željko Odobašić vehementno odbija. Kako daleko ćutite da se svi ne slažu, da se ča minja?

Balasković: To je svenek tako, ako ki novi dojde i ima nalog da mora što minjati, da mora pogledati sinergije i da mora skupa povuć neke odijele, da se ljudi onda branu, ar se boju, to je čisto človičje jer neznaju što će sada dojti, što me sada čeka. Ali svi ovde znaju da se od jednoga dana na drugoga ništ neće preminiti. Mi ćemo i ovde sada djelati jedno ljeto, dvoja ljeta i pogledati kako sve teče, pak onda će se sigurno skupa morati razviti plan kako će dalje pojti. Činjenica je, da si sve manje ljudi abonira novine. A što me onda jur već stoji nego nutra zajde, to se mora i ekonomski upitat. Moremo/kanimo si to uopće dozvoliti? Ja imam ideje i znam da to ne kanidu čuti, a to ali i nigdir još nije zapisano, da se morebit pogleda da se spoju svi četiri jeziki Gradišća u jedan lipi magazin ki jednoč ili dvakrat u misecu izajde. Takovih primjerov [za magazin] je dost, na primjer u Dolnjoj Austriji ili Solnogradu.

HN: Vi znate jako dobro hrvatski, kako važno je to bilo kad su vas namjestili, ili jezik uopće nije bio važan?

Balasković: Suprotivno, to je bilo biškupu najvažnije, to je on puno puti spomenuo. On je uprav zato mene izibrao, jer znam hrvatski, nimški i malo madjarski. To je uptiti da je biškupu narodna grupa jako na srcu, da je to njemu svenek kriterij pri svem ča odluči.

HN: Ste vi dostali kakovo posebno crikveno školovanje za posao u Biškupiji?

Balasković: Ne, ovde nisam dostala školovanje. Ali ja mislim ako človik sad od doma jur od svojega odgoja nije u ta smir odgojen, onda i ovo dilati ne kani, ali mu se to i ne bi vidilo, i ja mislim da bi ovo i mjesta ne bi imao da se dobro ne bi ćutio. Ja sam zrasla jako pobožno sa staramajkom. Ona je bila predmoliteljica i jačkarica u crikvi u Vincjetu. I ja sam zaistinu svaki dan išla u crikvu, ja mislim do puberteta. I sam jako u tom odgoju i zrasla. Ali meni to nij išlo na živce, ja sam rado u crikvu išla. Ja sam u vjeronauku i maturirala i znanstveno djelo pisala. Zapravo me je tematika vjera svenek i kako ću reći sam mislila prik toga punokrat me je i trapilo nešto. Sam sigurno imala i situacije kad sam dvojila na vjeri i na Bogu kot je to u žitku svakoga človika mislim ki prik toga razmišljava. Ali koncem konca je onda izrasla moja želja i odluka da idem u socijalno područje. Ja sam bila s mojim ocem na putu sv. Jakova u Portugalu. 333 kilometrov od varoša Porto do Santiago di Compostela i u ti dvi tajedni je želja u meni jako zrasla i to sam znala OK to je novi put, tamo idem, i će dojt. I to se človik nauči ti ne smiš silom što štiti ili kanit, ako neka bude onda će tako idojti.

HN: Kako daleko se je vaš privatni život minjao?

Balasković: Što se meni sada vidi da sam već doma na vikende, pak da i čuda već dalje spravim. Sad na primer da smo si počeli jačiti u malom krugu kod Štokavcev i u crikvi polipšavamo vjerske službe. To se je intenziviralo za mene i vjerski i društveni život u južnom Gradišću.

Slike