Austrijska akademija vina svečuje ljetos 30. obljetnicu postojanja. Prilikom jubileja nam je jedini direktor, rodjeni Cindrofac, dr. Pepi Schuller MW dao uvid u djelovanje akademije.

HN: Vinska akademija svečuje 30. obljetnicu postojanja. Ča su bili vrhunci prošlih ljet?

Pepi Schuller: Ako kanimo čisto točni biti, smo popali jur 1989. ljeta kot Gradišćanska akademija vina. Pak 91. ljeta smo osnovali takozvanu „Österreichische Weinmarketing Gesellschaft“ u Beču. A ti su onda 90. ljeta došli i rekli, ča vi ovde u Gradišću djelate to bi mi rado djelali za cijelu Austriju. Tr su ti s nami skupa – to su bile Gradišćanska akademija vina, vlada, trgovačka i seljačka komora, varoš Rušta – osnovali Austrijsku akademiju vina. To je bio prvi korak. 1991. ljeta smo onda isto otprli drugi ured u Kremsu. Potiho smo rasli i imamo u svakoj saveznoj zemlji centar. To je na primjer kakova vinoteka ili hotel – od Gradišća, ča do Vorarlberga imamo u svakoj zemlji i par partnerov. U Beču imamo isto velik centar, Palais Coburg. Onde imamo skoro svaki dan seminare. Povijesno je sigurno isto važno, da smo počeli pak kooperaciju veljek od početka s institutom u Londonu „Wine and Spirit Education Trust“, a to je bio i uzrok onda, da smo rekli, mi kanimo ovde razvijati školovanje odnosno koncept školovanja za vino. Nam je isto važno, da ča razvijamo, ča ima još već kompetencije. A to je onda ta diplomski seminar, ki smo skupa s našimi partneri u Londonu pak razvijali. Na koncu toga svega stoji titula vinski akademičar. To je bio velik korak, ar krozato smo u nimškogovoreći država – u Austriji, Nimškoj i Švicarskoj – jedini, ki nudu ovo obrazovanje; a to po nimšku. Počeli smo s tim 1994. ljeta. Korak za korakom smo s tim išli i u Nimšku. Par ljet kašnje, pred oko 15 ljet, smo počeli partnerstvo u Zürichu u Švicarskoj. Da, to se je sve dobro razvijalo. Mi smo i sve već dostali pitanja, je li ovu izobrazbu nebi mogli i po englesku ponuditi Rušti. Vidili smo pak, da postoji ovde već potencijala I počeli smo pred desetimi ljeti po englesku nuditi diplomske seminare. To je bio veljek od početka uspjeh i je veljek išlo i globalno: Ljudi su došli iz Azije, iz Ruske, iz svakudir. I to je nastalo sve veće. Dostali smo iz Azije u prvom redu I iz Amerike pitanja, ki su bili oduševljeni od ponude, ali nemoru šest puti u ljetu u Ruštu putovati na tečaje i ispite. Zato smo onda načinili drugi tečaj, kade moraju sudioniki I sudionice samo trikrat dojti simo Ruštu, a kljetu onda u Florenc. Drugo pitanje je naime svenek bilo, ako bi još ko drugo mjesto bilo dio toga svega. Zato smo onda po sada osam ljet počeli i ovu varijantu nuditi, ka je u prvom redu mišljena za ljude, ki dojdu iz dalekoga. U poslidnji ljeti, od kada imamo pandemiju, je nastalo naravno teže. Sad na primjer je jur drugo ljeto da iz Azije i tako, nimamo već študentov.

HN: Na primjer sad iz Ruske– zač je ovde Austrija tako zanimljiva za nje, odnosno kako se je to razvilo?

Schuller: Kad smo se odlučili da izobrazbu ponudimo i na engleskom jeziku, smo načinili „roadshow“: Prezentacije, seminare ljeto dan dugo. To je bilo u Zagrebu, Beogradu, Sofiji, Pragu, Varšavi, Moskvi,… A ta interes je bio ovde, ali još malo žilavo. Ali u zadnji ljeti je ta interes svenek narastao i veći nastao. Uopće u Ruskoj – recimo oni bi to isto mogli u Londonu ili Bordeauxu položiti, ali za nje smo i pak mi prva destinacija. Ja sam u Londonu položio ispit za Master of Wine i sam bio i jedini Master of Wine u Austriji – a ta titula je po cijelom svitu jako visoko cijenjena. A da smo mogli prezentirati našu akademiju vina, ku pelja Master of Wine, je sigurno isto bila velika prednost, ku smo imali. Nekoliko ljet kašnje je onda ta Institute of Master of Wine, ki je u Londonu doma, došao i rekao oni bi rado u Europi redovite tečaje držali. Ko kani naime gdo Master of Wine nastati, mora kroz različne seminare, da se more onda konačno ta vrhunski zadnji ispit položiti – a to jur oko 17 ljet dugo ovde kod nas Rušti. A to su do sada bili par tisuć, ki su ovde bili iz cijeloga svita, ki su kod njih doma jako poznati u sceni – to se je van nosilo, da je u akademiji u Rušti jako dobar, lip ambijenat i su lipe prostorije. To sve skupa nam je sigurno pomoglo, da se internacionalno pozicioniramo.

HN: Imate jako internacionalnu publiku. Ča je ciljna grupa odnosno ča su intenzije vaših apsolventov?

Schuller: Ako opet najzad grem na početak, nam je bilo pred svim važno školovanje. Ončas u Austriji nismo imali sveučilišno školovanje za vino. U medjuvrimenu imamo. Uopće znanje o vinu – od konzumentov – nije postojalo. Sigurno, svaki je znao, ča mu se rači, ali da se malo puti kod vina, to zapravo nije bilo tako. Ista situacije je bila u gastronomiji. Tako smo za svaku ciljnu grupu razvijali posebne tečaje i školovanje. U prvom redu je cilj, da se čim već zna o vinu u jednoj zemlji: To su producenti, konzumenti, tršci i svi skupa – čim već ti znaju, tim viši će nastati nivo produkta i tim već ćedu ljudi potribovati, kad se putu, i su na koncu dana pripravni da za bolji kvalitet i višu cijenu platu. Zato nam je bilo važno, da ljudem vino doprimimo – znači konzumentom – ali na drugu stran i da našim vinogradarom nudimo internacionalno školovanje. Mladja generacija je pak počela, pred oko 20 ljet, putovati i su prošli Ameriku, Australiju, Južnu Afriku, itd. – ali to prije jednostavno nije bilo. A i internacionalno vino nije bilo kod nas. Kad još nismo bili član Europske unije, ko nije bilo tako da ideš u trgovinu i imaš cijeli svit u regali. To su bili ončas austrijska vina, to su bili dupleri za 38 šilingov čisto zdola – a drugoga nije bilo. Situacije se je onda stoprv preminila 95. ljeta. To znači, da smo onda za naše vinogradare doprimili internacionalna vina simo u Austriju, da vidu, kako konkurencija izgleda i djela; držali smo seminare, da to upoznaju uz to tehničko, ča su se školi učili ili u Klosterneuburgu ili u Željeznu na vinskoj školi. Internacionalna dimenzija se i dandanas ne u toj dibini podučava kot bi to moralo biti.

HN: Od osnovanja Austrijske akademije vina ste Vi direktor ove institucije. Kako ste došli do toga? Zač ste se počeli intezivno baviti vinom?

Schuller: Meni je išlo kot skoro svakomu gradišćanskomu Hrvatu ovde odzgor. Mi smo doma isto imali malo trsja u familiji i peljali smo rastok. Ali pravi uzrok je onda bio, da sam uz studij u Nimškoj na sajmu prodavao austrijsko vino za jednu austrijsku firmu. Onda je došao ta poznati vinski skandal 85. ljeta. Kratko pred tim sam WU završio i sam iskao temu za moju disertaciju – a moja tema je bila povezana s tim skandalom. Za istraživanje sam onda dostao štipendij u Južnoj Afriki. Tema je naime bila (alternativno) pakiranje vina, znači TetraPack, Bagging Box i PET-floše i toga svega – to je sve bilo kroz ta vinski skandal i novi zakon u Austriji zabranjeno. Nato sam prošao Južnu Afriku, kade sam moj doktorat načinio. Krez različne veze sam došao na Berkley sveučilišće u Kaliforniju – a onda sam srićno dostao mali posao u najpoznatijoj vinariji onde, naime Robert Mondavi Winery. A na Martinju su me onda iz Austrije nazvali, ne bi li kanio peljati vinski centar. A jur u Južnoj Afriki a kašnije i kod Mondavi sam položio tečaje vezane uz vino, tr mi je nastalo jasno, da kanim ta vinski centar fokusirati na školovanje. Krez to je pak došla i ta vinska akademija. U prvom redu kot Gradišćanska vinska akademija ovde okolo jezera za turiste. Sriću smo imali u tom, da je ta vinski skandal 1985. ljeta sve obrnuo u Austriji. Fokus na kvalitetu vina je rastao – najednoč smo imali super vinogradare, najednoč smo bili član Europske unije, najednoč su bili pinezi ovde za investicije u vinariji. To je prije bilo nemoguće! Ali kad danas gledaš, ko je zaistinu čudo, kako se je to dobro razvijalo. Naši vinogradari su bili prlje prosti vinogradari, ki su doma sidili tr par hektari djelali, a sada su ti isti ljudi po cijelom svitu na putu, imaju 100 hektari i su se naučili engleski! To je fenomenalno, a to je i uzrok našega uspjeha kot akademije vina, da imamo tako zvanaredne vinogradare i vino.

HN: Kako se razvija po Vašem mišljenju svit vina u pogledu na nova tržišća, ekonomiju i klimatsku promjenu?

Schuller: To su centralne teme za našu budućnost. Ča se tiče tržišća, ko vidimo sada, da kod vina nije drugačije nego u drugi područji. Krez pandemiju je sad online-ponuda zvanaredno uspješna nastala i čuda vin se more online kupiti. Ali za prezentacije već nije potribno, da letiš na primjer u New York. Sigurno je važno i će biti i nadalje važno, da imaš peršonski kontakt – ali ne tribaš za svaku malenkost kamo letiti, tako da smo veljek i kod klime. Nije već problem, da grojze u vinogradu uzreje – hvala Bogu imaš pak i ljeta kot ljetos, kade nije bilo čisto tako vruće. Tako da je važno, da se istražuje, da naši ljudi i razumu, ča su mogućnosti, kako bi u budućnosti mogli ta dramatična razvijanja balancirati, da ne bi bilo tako strašno kot dandanas izgleda.

HN: Kako bi Vi ocijenili gradišćanska vina u prispodobi s internacionalnom vinskom ponudom?

Schuller: Fantastično! To nije za vjerovati, kako se je to sve razvijalo. Kad sam se pred 40-imi ljeti počeo intenzivnije baviti vinom, su htili siditi vinogradari – recimo na primjer u Cindrofu – kada va novembri, pak je htio dojti inženir od seljačke komore tr je bila degustacija. Svaki vinogradar je vino doprimio tr inženir je kušao – a svi su gledali va njega i bedali. A on je htio reći „Hoda wos? Oder hoda nix?“. Znači, je li je vino imalo falingu, ili ne; to je onda bio ta nivo. A kad je htio inženir reći „Der hod nix.“ su svi bili zlahkoćeni. Tako je bilo. Ali ča se je pak razvijalo od onda, uopće kroz ta vinski skandal, to nije za vjerovati! Ta nivo, ta standard, ta kvalitet je zvanaredan. Mi smo bili svenek za Nimci – ti su bili svenek pretkip. Naši Austrijanci su išli isto u Nimšku, da se onde vani uču. To se je obrnulo, u zadnji 20 ljeti Nimci dojdu k nam, da se ovde uču. Kad ovde imamo najnovije trende, najnovije tehnologije, najnovija mišljenja i filozofiju. Gradišće ada, uz to da ima najbolje črno vino Austrije – to je jasno, ne – ima zvanaredan internacionalan standard. Naše slatko vino je u Ameriki i Aziji visoko cijenjeno. A da ne pozabimo bijelo vino – iako je sada fokus u Austriji kade drugdir – ko imaš ovde kod nas, uopće ovde na lajtanskom brigu fantastično bijelo vino.

HN: Vi se gibljete na internacionalnom parketu poslovno. Su Vam Vaši gradišćanskohrvatski korijeni i znanje hrvatskoga jezika pomogli?

Schuller: Da na svaki način. Uopće kad smo načinili te „roadshows“ i se prezentirali u istočnoj Europi, je hrvatski jezik bio velika prednost. Uopće kad sam razgovarao sa Srbi – oni su pak mislili, da sam se ja kako tako srpski naučio. Kad to još uopće nisu vidili, da jedan Master of Wine – oni nisu znali engleski – se zna po srpsku s njimi pominati. Krez hrvatski jezik razumiš slovački ili češki jezik, ako znaš, ča je predmet razgovora. Kad sam Poljakom rekao, da razumim poljski – onda si znate predstaviti, kako je to: To je veljek čisto druga baza, to se veljek vidi i ćuti kako se ljudi otpru prema tebi. Ali ovde na vinskoj akademiji, kad dojde sve već Hrvatov u poslidnji ljeti. Ali ne nek Hrvati, uopće iz bivše Jugoslavije. Veljek imaš medjusobnu vezu pri razgovoru.

HN: Kušali ste sigurno bezbroj različnih vin. Ča je Vaše najdraže vino?

Schuller: To sad znamda dosadno gluši – ali ja nimam favorita. To totalno odvisi. Normalno već bijeloga pijem, ali ako je ovako mrzlo vani, ko more lahko biti, da se ćutim za ča čvrstoga črnoga ili ako ovde Rušti sidim tr mi je malo hladno, onda tako stakaoce Ausbrucha, mrvu slatkoga isto nije čemerno. Ali ako jednoč 40 ljet u prvom redu to vino piješ odakle si, ko su to sigurno naša bijela vina iz Austrije, ke normalno najradje pijem.