Pliberška (Bleiburška) tragedija iz maja 1945. ljeta nije toliko pitanje hrvatskoga grba ki počinje s bijelim poljem – ki mnogi smatraju ustaškim simbolom – koliko je pitanje ideologije ka se želji nametnuti ovoj tragediji. Tim se, hoteć ili ne veliča fašizam, to je ustaštvo, iako danas znamo (ako kanimo znati) da su većina žrtav bili civili a ne vojska, ke se nažalost ne spominje na tom bojnom spomeniku, a tribalo je! Usput rečeno, u Gradišću, po cijeloj Austriji zapravo svako selo ima bojni spomenik za pale i zgubljene vojake kako u Prvom tako i Drugom svitskom boju. Ovde još nijedan nije došao na ideju da bi to bili spomeniki fašistom, članom Nimškoga Wehrmachta, da, i SS-a ki su pali na brojni fronti u tom strašnom narodoubilačkom boju.

U Bleiburgu se u Jugoslaviji moralo mučati a u Austriji o tom nijedan nije kanio ni znati, jer toliko su bili opterećeni vlašćom poviješću da nisu ni kanili znati za Sovjetski savez a još manje za susjednu Jugoslaviju. No, i u vezi s Bleiburgom se radi o povijesni činjenica, o ki je nedavno u Glasu koncila pisao austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, kade se govori o nastojanju nasilnoga pripajanja Južne Koruške, ku su Titovi partizani okupirali krajem Drugoga svitskoga boja. Takozvani i toliko puti citirani „Koruški prastrah“ (Kärntner Urangst) ima svoje korijene i u 1920. i 1945. ljetu. A da citiramo Rulitza „...Današnja Austrija more biti zahvalna Hrvatom, da je ta dio njeve zemlje (Južna Koruška, op. ur.) ostao unutar njevih granic. Da bi to bilo moguće, došlo je do izmjene na Bleiburgu, izmed Englezov, ki su prihvatili hrvatske izbiglice, i Titovih partizanov. Tako su Hrvati bili žrtvovani za Južnu Korušku!

O Bleiburgu se tokom 45 ljet komunističke vladavine ništ nije znalo, pod grožnjom, prijetnjom smrti, prevladavala je šutnja ka se i danas u čuda čemu nastavlja kad su u pitanju dogodjaji iz Drugoga svitskoga boja i pobojnoga časa. I mi gradišćanski Hrvati znamo, da o tom u Zagrebu nikada nismo smili govoriti, da su nam ovde u Beču u Ju- goslavenskoj ambasadi zatupili da su sve visti oko Bleiburga laži, da se je onde radilo samo o fašisti zločinitelji i da su partizani bili odgovorni za sve dobro. Ali gdo je kanio, mogao je ipak dojti do informacijov o Bleiburgu, ali je glavni tenor i u Hrvatskoj i u Austriji uvijek bio: zli fašistički Hrvati i dobri komunistički partizani.

Dokle su u Austriji s vrimenom ipak do neke mjere raščistili svoju povijest, pred svim i vrime fašizma i nacionalsocijalizma, u Hrvatskoj je to pred svim po 1945. bila apsolutna tabu tema. A zato to sada pogadja ovu zemlju još teže i otvara opet rane, ke zapravo nikada nisu zacilile. Cijela istina još uvijek čeka da se otkrije, i neka se otkrije!