Točno pred jednim ljetom se je Hrvatski akademski klub odlučio za korak u online svit. Novostvorena redakcija — Konstantin Vlašić, Marica Zvonarić i Elizabeta Šatović — je različno doživila prvo ljeto.

Hrvatske novine: NG na današnji dan svečuje jedno ljeto u online svitu. Ča je za Vas bio do sada najveći uspjeh odnosno ča su najveći izazovi?

Marica Zvonarić: Prvi izazov je za me bio jezik. Mislim u tom sam bila i uspješna, da sam i malo poboljšala moj pismeni gradišćanskohrvatski jezik, ali naravno se onde da još čuda poboljšati. I tehnički je bilo izazovno, sve žurnalističke formate preuzeti i se naučiti kako napisati članke. Uopće da u jednom timu djelaš, koga ne moreš fizički viditi, nego da si za dostignuti samo online ili putem telefonata. Ako imaš pitanja, moraš svenek čekati, da gdo odgovori. To su bili moji pršonski izazovi — uopće mislim, da je kod NOVOGA GLASA jako napredno, da smo išli online, jer kod brojev vidimo da čuda ljudi dostignemo. Tako smo na Instagramu bili na primjer prvi, a to je ča jako posebnoga kad uopće mladina ovu socijalnu mrižu rado koristi.

Konstantin Vlašić: Ja sad nimam redoslijed, kako bi ja definirao najveći uspjeh ili najveći izazov, jer to po ljetodan znamda još gor ne morem reći. Jedan od najvećih uspjehov je sigurno bio ta, da smo bili pioniri u social media svitu. Ja sam već nego deset ljet dugo bio na Facebooku prez da sam imao mogućnost štati ili viditi sadržaje na materinskom jeziku, i to je mislim jedna od najvećih zapravo nedostatkov ku su gradišćanskohrvatki mediji imali. Kod velikih institucijov kot je to ORF Gradišće, ki ima jur ljeta dugo vlašće stranice na socijalni mediji, se ja pitam, zač se onde nije gledalo, da i manjinski sadržaji dojdu na platforme. Nimški jezik je dominantan, to vidim i kod sebe. Čim važnije je ada, da imaš barem neke stranice, ke su za ta hrvatski i većjezičan pristup odgovorni. To more biti NOVI GLAS, ali i drugi mediji, znamda i druga društva.

Elizabeta Šatović: Za mene je najveći izazov svakomu ugoditi. To nije cilj, ali ipak je teško. Ta feedback-upitnik, ki smo imali za NOVI GLAS, nam je pokazao koliko različnih temov je, ke ljude zanimaju – to sve uopće ne moreš složiti u jedno. Na social media ali veljek vidiš, ča se ljudem vidi pak ča ne. Tote imaš i veljek feedback — zato mislim, da to i dobro funkcionira. Pred svimi mladinu ćeš laglje dostignuti.

HN: Mislite, da moru online-nastup i social media zaistinu nadomjestiti tiskana izdanja?

Zvonarić: Ja bi rekla da nemoreš tako kratke prinose, ki se publiciraju na social media, prispodobiti s člankom ili s cijelim produktom, ki je online na web-stranici ili tiskano — svejedno. Na social media ali čuda već ljude dostigneš, ki si jednostavno ne čitaju dužičke članke ili intervjue. Te kratke prinose si ali čitaju — ja poznam čuda ljudi, ki su mi to i jur rekli. Mislim to je i važno i uspješno, i takoča se mora onda i podupirati.

Šatović: Pred svim, to ča je Marica sada rekla — te male stvari, ti kratki prinosi imaju jako velik efekt. Ljudi se s timi čuda već nauču, nego kad si sad dužički članak u HRVATSKI NOVINA preštu. Ja imam tu ćut, da moremo s NOVI GLAS čuda ljudi dostignuti, ke s HRVATSKIMI NOVINAMI na primjer ne moreš dostignuti.

HN: Kako bi Vi pozicionirali NG u medijskom svitu gradišćanskih Hrvatov?

Šatović: Ja ne vidim u tom nikakovu konkurenciju.

Vlašić: Ja mislim, da je živa konkurencija važna, ako kaniš dojti dalje —ne znam, je li to onda uopće pada pod konkurenciju. Ako sad ostanemo znamda kod izazovov, mi nismo imali predkipa iz manjinskoga sektora na kom smo se mogli orijentirati. To je bio znamda najveći izazov i je još svenek. Ja se čuda puti pitam, ča meni fali na tom medijskom svitu sad na primjer? — Onda se razviju neke teme, članki, ideje, koncepti. Čisto tako točno sad nismo gledali, ča konkurencija djela, ali naravno ne kanimo, da sad na primjer četvrtak izlazi na ORF-u vist, drugi dan je to u HRVATSKI NOVINA a na vikendu neka onda dojde još jednoč kod nas? Pitanje je, kako moreš jednu temu iz druge perspektive obdjelati ili komentirati ili da uopće veliš mi nimamo dost resursov, da svaku temu, ka je za nas važna, još jednoč obdjelamo.

Šatović: Ja se zapravo potpuno slažem s tim, ča je Konsti rekao. Mi nekako u tom medijskom hrvatskom svitu tako rekuć dosadašnje škulje nadopunujemo — ali već s alternativne strani, ča je do sada falilo.

Zvonarić: Kanim dodati, da druge hrvatske medije ne vidim kot konkurenciju. Ti moraš gledati, ča drugi djelaju, kako drugi to djelaju a onda se more pogledati, ča je funkcioniralo i ča bi se moglo znamda na jedan način ili drugi preuzeti. Na primjer je zvanaredno, da su sad i HRVATSKE NOVINE na Instagramu — sad ima naime još već ljudi još već sadržaja na hrvatskom jeziku. Mi se i ne konkuriramo kod temov. Ako nimamo drugo mišljenje onda to i već ne komentiramo, ako su jur HRVATSKE NOVINE ili ORF o tom izvještavali.

HN: Vi ste svi tri iz sridnjega Gradišća. Imate kakovu strategiju, kako najti ravnotežu med regionalnimi jezičnimi varijanti i regionalnimi tematikami?

Šatović: To nije moguće. (se smije)

Zvonarić: O tom mi čuda puti diskutiramo. Nam je to svisno, da je to kod nas jako centrirano na sridnje Gradišće — jezično a morebit i sadržajno. Mi smo si premislil:e, da idemo u različne regije i sela pak se i s timi ljudi onde pominamo. To je ideja, kako najti ravnotežu. Zvana toga bi bilo dobro, ako bi imali i još koga drugoga u redakciji iz druge regije; ali to sve odvisi od BKA-a, kako će nam to biti financijski moguće.

Vlašić: Fokus NOVOGA GLASA nije vožnja po fešta i da o tom izvještavamo, kad ih je jednostavno preveć. Mi se trsimo, da najdemo teme, ke su nadregionalne. Meni ali zapravo nije najbitnije porijeklo osobe, nego ke sadržaje ona kani ili more doprinesti NG-u.

Šatović: Jedan dobar primjer je ovde, naša serija „In Burgenlandcroatian we don’t say…“ na Instagramu. Onde imamo na primjer samo takove fraze, ke u dijalektu koristiš. A onde na primjer morem samo to zeti, ča mi velimo u sridnjem Gradišću. Vidi se, da se ljudem to jako dobro vidi —a čuda ljudi iz Hrvatske pitaju, ča to ili to znači. Znači, oni se zaistinu zanimaju za gradišćanskohrvatski jezik i za te različne dijalekte. Zato bi bilo i važno, da bi imali i koga iz juga ili sjevera u redakciji, da bi se te varijante mogle koristiti.

HN: Kako velik mora po Vašem mišljenju biti udio hrvatskoga jezika u mediju za hrvatsku manjinu?

Šatović: Meni osobno bi bilo važno, da je u NOVOM GLASU većina po hrvatsku, i da onda imamo samo nimški sažetak. Ali ovisi od teme. Kad je Marica pisala za „Krowod“ je to bilo za ljude, ki ne znaju hrvatski. Na social media se znaš dobro igrati s jezikom. Ali i onde je ljudem važno, da imaju već hrvatskoga.

Zvonarić: Kad je Eli to natuknula s „Krowod“ — to su na koncu bili dva različni članki. U nimškom si mogla iz čisto druge perspektive pisati, a u hrvatskom dijelu objasniš, ča to znači za tebe i to opisati iz „hrvatske perspektive“. Za budućnost je važno, da stvorimo i sadržaj, ki i istraživači:ce razumu i moru upotribiti. Ali ne samo za znanstvenost, nego jednostavno za ljude, ki se zanimaju za gradišćanskohrvatsku narodnu grupu. Kod moje kolumne Mladoga Antroposa, je to drugačije. Najt ćeš sto kolumnov o feminizmu po nimšku. Zato je to po hrvatsku.

Šatović: Ja to isto tako vidim. Naime to ča si moreš ionako svagdir preštati, nije potribno, da to po nimšku još jednoč pišemo kod nas.

Vlašić: Mi se kod svakoga članka pitamo, na kom jeziku neka sad bude težina. Ja uprav rešerširam Sorbe i sam bio srićan, kad sam našao u internetu MDR-prinos na sorpskom jeziku, s podnaslovi. Tu ponudu u našem hrvatskom kosmosu nimaš. Ja sad ne bi mogao pojti na ORF stranicu pak si pogledati, kot žurnalist, ki ne zna hrvatski, ča se kod nas aktualno dogadja. Zbog toga mislim, da je ta većjezični pristup važan. Ja sam bio sad u škola u Željeznu, 7. razred, pak ako onde onda jednoč vidiš, koliko ljudi si moru štati po hrvatsku i onda se pitaš, je li ta generacija za nami uopće još zna štati po hrvatsku. To je jako veliko jezično pitanje. Zato bi rekao da se isplati imati ta većjezični pristup, kad od samoga se nećedu naučiti hrvatski, zvana ako se u školi ča drastično premini.

Šatović: Kod nimškoga prijevoda je čuda puti slučaj — to mi ljudi velu — ako je 1:1 prevodjeno, da si ljudi nimšku verziju preštu, a hrvatsku uopće ne. Onda ne vidim smisla u tom.

HN: NOVI GLAS je u društvu jako pozitivno primljen i visoko hvaljen — ako bi Vi djelali kod HN, ča bi preminili odnosno kako bi oblikovali?

Šatović: Prvo ča bi na HRVATSKI NOVINA preminila je dizajn, kad je strašno nepregledno. Drugo bi bio jezik. NOVI GLAS se naime čuda laglje šte. U HRVATSKI NOVINA se čuda najde na standardnom jeziku, ili kakove mišavine. Djelomično su i članki predužički. To bi se moglo malo skratiti. Zvana toga bi izostavila sve te članke iz medijov iz Hrvatske — ako si kanim tako ča štati si morem abonirati i novine iz Hrvatske.

Vlašić: Ja bi reducirao sadržaj u HRVATSKI NOVINA — s jedne strani jer je lakocjenije, ali i jednostavno ne tribaš toliko napuniti. Zapravo mislim, da su HRVATSKE NOVINE na dobrom putu nekako. Iako bi si željio od spektruma mišljen još malo već šarolikosti. Ponekad izgleda, da u NOVOM GLASU najdeš pogled iz studentskoga i alternativnoga sektora, a kod HRVATSKIH NOVIN se rado tiska sve ča je iz konzervativnoga pogleda. Ča bi zvana toga još preminio je, da se ne dozvoli publikacija jednoga komentara s kraticom kkk na početku. To stoji za Ku-Klux-Klan, a to je zapravo ideja jednoga Apartheid-režima na kom lipi jako ču da krvi. O toj tituli bi se moralo reflektirati.

Zvonarić: Uostalom mi ta nereflektiranost, ku je Konsti dotaknuo, jako fali u narodnoj grupi. Svisno mi je to onda stoprv nastalo, kad sam počela pisati moju kolumnu i smo onda počeli koristiti rodnoćutljivi jezik – ne, jer je to sada „in“, nego jer stoji smisao za tim. Mi toliko riči nereflektirano koristimo, ča bi se moralo i dalo preminiti.

HN: Sad djelate jedno ljeto kot redakcija NOVOGA GLASA. Kade se vidite u jednom ljetu odnosno kako izgledaju Vaši plani za budućnost?

Vlašić: Mi ne znamo ča je drugi misec! Ja bi si željio od Kancelarstva, da si ča premislu za sve projekte, ki dojdu u lonac „Sonstige Zuschüsse“ – ti ne moreš pol ljeta djelati prez plana i prez osiguranja.To je za me zapravo najveća tragedija. BKA, s tom odlukom da se tako dugo ne odluči, postavi nekoliko djelatna mjesta u pogibelj. Za ljetodan se ufam da ima NOVI GLAS jedan drugi manjinski jezik još dodatno zastupano u sadržaju, da imamo fizičku redakciju u koj se more djelati i kade je produktivnost znamda još malo veća i viša i da nimamo samo duplo toliko čitateljev kot print-izdanje nego trikrat toliko.

Šatović: Ja si željim za budućnostveć feedback-a, dokle ali nimamo podupiranja se nigdir ne vidim.

Zvonarić: To si i ja željim.