U prošlosti je bilo malo kih visti iz Bruxellesa, u ki se Poljsku i Madjarsku, dijelom i Slovačku ne bi optužilo, da djelaju protiv principov Europske unije, da ne poštivaju pravila pravne države a pred svim i da nisu pripravni primiti bigunce iz azijatskih i/ili afričkih zemalj. To vjerojatno i nadalje nisu pripravni, ali su pokazali svoju veliku, zapravo nevjerojatnu pripravnost primiti bigunce iz susjedne Ukrajine.

Ove i u Madjarskoj, Slovačkoj, Moldaviji ali pred svim i kod zapadnih susjedov, u Poljskoj gledaju kao svoje. Ali u zapadnoj Europi isto već malo gdo razumi, zač su Poljaki i Madjari tako vjerni i zač kršćanska vjera toliko valja u ovi zemlja.

Ovde u našem, zapadnom dijelu Europe ljudi ne znaju ili ne kanu vjerovati i se ne moru dosta načuditi ali i nasmišiti, dijelom još i narugati, našpotati, da vjera toliko valja u Ukrajini a isto tako i u Rusiji. U ti zemlja Crikva ima i političku moć, utica na politiku i je važan čimbenik i u društvenom životu. Isto tako je i s Hrvatskom, a još već sa Srbijom. Onde je Crikva važan stup i civilnoga društva a se umiša i u politiku—ili je u ovi dani bolje reći: utica na politiku.

A danas se ne moremo dosta načuditi, koliko su ovi naši istočni susjedi pripravni primiti bigunce — ne stotine ili tisuće — s kim brojem se mi ovde dičimo — nego po stotisuće i milijune.

A najednoč se opet ponosimo s Poljaki, s Madjari i s drugimi. Ponosimo se njevom ljudskosti i poniznosti a pred svim i priskočnosti, darežljivosti i žrtvovnosti. Opet su s veseljem primljeni u krilo Europske unije, iz ke ih se je namjeravalo isključiti. A još veća je bila pogibelj, da ovi sami izlazu, da po svojoj volji ostavu EU i stvoru same neki geopolitički savez, npr. Višegradsku skupinu držav. Sve to je sada lanjski snig, Talijani bi rekli tempi passati.

Zapadna Europa je našla novo zajedničtvo — iako je povod jako turoban, bolan i ako se još nezna kako će ov boj u Ukrajini završiti. Će li se Putin zadovoljiti s istočnom Ukrajinom ili barem do live obale Dnjepra. Ili grabi za cijelom Ukrajinom da ju „pelja najzad u materinsko rusko krilo“?

I to ćedu zapadna Europa i NATO, a naravno i Amerika, dopustiti. Ali onda je raskol siguran med Zapadom i Istokom. Onda ov dio svita počinje opet kod nule odnosno u ljetu 1945.: hladni boj, željezni zastor, vize na granici, a pred svim gospodarski slom, ki će pogoditi cijeli svit. A pak ćemo se svi pitati „Je to bilo potribno, je to bilo vridno, zač Putinu nismo ranije popustili?“ Ili ćemo se pitati, zač nismo Ukrajinu spasili, zač se nismo suprotstavili ruskoj vojski i zač nismo Putina poslali u...? Ali je sigurno, da smo opet „best friends“ s Poljaki i s Madjari — a žao nam je za Ukrajince!