Opsežnu antologiju »Zlata riba, gradišćanskohrvatska poezija za dicu i mladinu« sastavili su Robert Bacalja i Nikola Benčić, istaknuti sveučilišni profesori i kulturni pregaoci (entuzijasti), zaljubljeniki u književnu rič. Pjesme su izabrali i opremili proslovom, tr književno povijesnimi i kritičkimi razmatranji o gradišćanskohrvatskoj dičjoj i omladinskoj književnosti. Kako piše Diana Zalar, redovita profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu u svojoj recenziji „Rekla bih da ovom nježnom zaštitničkom pozicijom simbolički izražavaju i poštovanje spram silne energije, zanosa i ljubavi ki su utkani u većstoljetno pjesničko očuvanje materinskoga jezika gradišćanskih Hrvatov“. Knjiga je opremljena i iscrpnim popisom relevantne literature, kratkimi ali informativnimi životopisi autorov pjesam, kulturnih djelačev i antologičarov, tr na kraju preglednim sadržajem. Posebnu vridnost čini za hrvatskoga čitatelja činjenica da su, uz pjesme, i Benčićeva razmatranja na gradišćanskohrvatskoj jezičnoj inačici, kao i životopisi. U teksti na tom idiomu širje čitateljstvo rijetko kada more uživati. Ovo je treti svezak u seriji Gradišćanskohrvatski govori u izdanju Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra (HKDC).
ŽELJEZNO/ZADAR —Zbirka pjesam Roberta Bacalje i Nikole Benčića pod naslovom »Zlata riba, gradišćanskohrvatska poezija za dicu i mladinu« obaseže 298 stranic i podiljena je na sljedeća poglavlja: 1. Panorama gradišćanskohrvatske dičje poezije (R. Bacalja i N. Benčić), 2. Pjesnički teksti, 3. Kratki životopisi, 4. Pogovor »Zlata riba« (Robert Bacalja) 5. Na koncu! Neke misli o gradišćanskohrvatskoj dičjoj i omladinskoj književnosti (N. Benčić), 6. Kratice, 7. Sastavljači, 8. Sadržaj.
Kao i u slučaju većine književnopovijesnih i književnoteorijskih pojmov tako ni u slučaju „dičje poezije“ nije lako i jednostavno odrediti ki tekst spada a ki ne u korpus dičje poezije. Da li su primjerice pjesme ke autori naminjuju dici doista dičja poezija? Da li je dičja poezija ono ča dica čitaju? Ima li dičja poezija čvrste osobine ke ju odvajaju od književnosti za „odrasle“? Ka je članica termina „dičja poezija“ važnija? Da li ona umjetnička (poezija/književnost) ili ona ka upućuje na recipijenta (dičja)? Svaka nova knjiga dičje poezije a pogotovo antologije, zborniki i hrestomatije im plicitno daju odgovor na malo prije postavljena pitanja, na neki način definiraju ča je dičja poezija, ili, morebit točnije, ke pjesničke tekste sastavljač(i) smatraju dičjom poezijom.
Pionirska knjiga autorskoga dvojca Roberta Bacalje i Nikole Benčića pod naslovom »Zlata riba«, gradišćanskohrvatska poezija za dicu i mlade svojim postojanjem i sabiranjem različnih tekstov od usmenoknjiževnih pjesam do najmladjih gradišćanskohrvatskih autorov pokazuje, a na neki način i definira korpus grad.-hrvatske dičje poezije. Pregled počinje usmenoknjiževnim stvaralačtvom, nastavlja se pjesmami objavljenimi pretežito u učbeniki, časopisi i kalendari tr se završava sa suvrimenimi autori.
Središnji dio knjige sadrži blizu 500 pjesničkih tekstov tr tako nudi široki uvid u gradišćanskohrvatsku dičju poeziju. Priredjivači su očito nastojali uključiti čim već autorov i čim već pjesničkih tekstov a pri odredjivanju dičje pjesme uzimali u obzir kontekst vrimena u kom su teksti nastali. Naime, pred dičju pjesmu postavljaju se sasvim drugi zahtjevi u drugoj polovici XIX, nego krajem XX. stoljeća. Svisni te činjenice, korpus dičjih pjesam nepromatraju isključivo iz našega današnjega očišća, već nastoju priminiti, koristiti one kriterije ki su važili u odredjenom povijesnom trenutku.
U obilato dokumentiranom Pogovoru Robert Bacalja pruža književno povijesni pregled gradišćanskohrvatske dičje poezije od početkov do naših dani. Prve se autorske pjesme pojavljuju u učbeniki. Autori, ki nerijetko ostaju u anonimnosti, najčešće su učitelji ili svećeniki pak nas ne čudi da je naglasak stavljen na odgojnu komponentu. Pojavljuju se tradicionalni motivi s jasno formuliranim porukami. Naglasak je prije na onomu ča autori (odrasli) očekuju od dice (dobro ponašanje, marljivost, učtivost itd.), a ne na pokušaju da se autorska svist približi dičjemu poimanju svita ko se prije svega temelji na igri. More se zaključiti da je gradišćanskohrvatska dičja poezija i sadržajem i izrazom ostala sve do najnovijih vrimen prilično konzervativna i vjerna tradicionalnoj dičjoj pjesmi ka tematizira obitelj, roditelje, vjeru, školu, blagdane, godišnja doba, dičje radosti, ustaljeni animalistički svit itd. Prem izraženoj pedagoškoj tendenciji, od druge polovice XX. stoljeća sve veću ulogu dobivaju igra, mašta, fantastika i osebujno vidjenje svita iz dičje perspektive. Igre riči katkad se pretvaraju i u nonsensnu igru (Šoretić, Čenar), toliko karakterističnu za hrvatsku dičju poeziju po Grigoru Vitezu a pogotovo Zvonimira Baloga. Posebna je vrijednost Pogovora ča pored opisa povijesti gradišćanskohrvatske dičje poezije, čitateljev informira i o najvažniji zbivanji u hrvatskoj dičjoj poeziji uopće tr tako stvara okvir za poredbeni pristup.
U tekstu naslovljenom Na koncu! Nikola Benčić potvrdjuje ono, ča je pažljiviji čitatelj ove knjige jamačno i sam uočio: „Naša, do sada jedina zbirka poezije za dicu i mladinu se je pojavila 1967. ljeta po zanesenom sabiranju i uredjivanju narodnoga književnika, pjesnika i prozaista Antona Leopolda, naslovom »Gradišćanskihrvatski gaj«, izdanje Hrvatskoga štamparskoga društva.“
Zvuči morebit nevjerojatno, ali gradišćanskohrvatska dičja poezija do danas nima autorske zbirke dičjih pjesama ča, naravno, ne znači da nima dičje poezije! Ova panorama upravo svidoči o snažnoj rasprostranjenosti dičje poezije unutar korpusa gradišćanskohrvatske književnosti. Ufajmo se da ćedu u skorije vrime, dakle vrijeda ugledati svitlo dana i gradišćanskohrvatske zbirke dičje poezije. Na tom putu i ova panorama more biti već nego poticajna! Benčić upozorava i na jezične posebnosti, a radi suvremenih čitatelja (naročito dice) unesene su i stanovite intervencije kako bi se teksti laglje čitali. Tomu služu i objašnjenja manje poznatih riči kih ponajveć ima kod usmenoknjiževnih tekstov i pjesam iz XIX. stoljeća.
Knjiga »Zlata riba, gradišćanskohrvatska poezija za dicu i mladinu« Roberta Bacalje i Nikole Benčića je ne svakidašnje djelo ko s jedne strane skreće pozornost na gradišćanskohrvatsku dičju poeziju, sabire i pokazuje put ki je gradišćanskohrvatska dičja pjesmica prešla od usmenoknjiževnih pjesam i brojalic preko tekstov na stranica učbenikov do pojave autorskih pjesam u XIX. stoljeću i modernih ostvarenj na primjer Andija Novosela, Ane Šoretić ili Jurice Čenara. S druge strane »Zlata riba« nas upozorava na potrebu ispitivanja, opisivanja i uključivanja rubnih prostora hrvatske književnosti i kulture u svekoliki hrvatski književni i kulturni korpus, naime, nerijetko u sasvim drugačiji uvjeti nastaju slične pojave kao i u središći hrvatske književne i kulturne produkcije. Osvišćavanje ovoga saznanja jedan je od najznačajnijih doprinosev ove knjige.
S obzirom na to da svojim izborom rukopis donosi relevantan uvid u gradišćanskohrvatsku dičju poeziju, da prateći teksti, Pogovor Roberta Bacalje i Na koncu! Nikole Benčića donosu kratak književnopovijesni prikaz gradišćanskohrvatske dičje poezije tr detektiraju nje posebnosti a tim doprinose kritičkomu usustavljivanju, ovu zbirku smatram važnim doprinosom književnopovijesnoj kroatistiki.
(Stjepan Blažetin)