Bilo kako okrećemo i „bilimo“ i hvalimo i ulipšavamo našu situaciju, činjenica ostaje: naši ljudi znaju premalo, samo slabo ili uopće već ne hrvatski. A sada još nije govora o bilo koj varijanti hrvatskoga. Jer u prošlosti smo/su — i uz vlašću krivicu — dali raskoliti jezik, od čega se vjerojatno već nećemo oporavati. Slabi smo u našem samopouzdanju, u hrvatskoj svisti, u obrazovni institucija kao i na društvenom polju. A od dana u dan već opažamo koliko bi nam bilo potribno dovoljno i dobro poznavanje hrvatskoga jezika— bilo gradišćanskohrvatskoga bilo hrv. stand. jezika.
Svaki dan nanovič nam se kaže koliko potrebe postoji za tim jezikom. Bilo to u obrazovnom području, početo od čuvarnice do osnovne i sridnje škole, bilo to u društvenoj sceni, kade bi dobro poznavanje hrvatskoga jezika tribalo biti uvjet da negdo uopće more djelati i na tom području, bilo to u naši mediji — početo od tiskanih do elektronskih, kao i najnovije povod: situacija okolo hrvatske redakcije unutar Narodnosne redakcije ORF-studija Gradišće. Svagdir falu ljudi, ki bi dovoljno znali hrvatski. Zato bi sada u sve većem broju svagdir bili potribni lektori i korektori. A činjenica je: nima ih, ili premalo.
Kako dugo ćemo se još sami batriti i tišiti i hvaliti i tapasati po rameni, kako smo dobri, kako dobar i djelotvoran imamo dvojezični obrazovni i školski sustav. Kako dugo ćemo još kao dobrohotna i slaba ovca vjerovati govorom koliko je važno i dobro da ima narodnih grup a tim i jezikov u Gradišću, kako dugo ćemo još pljeskati ljudem iz javnoga života ako sprogovoru ku tu rič ili znamda još i rečenicu na hrvatskom?
Tako dobro bi sve moglo funkcionirati i tako dobro bi se svi mogli pogadjati ako bi nas drugi zaista i poštivali i uvidjali, koliko je to nam važno, da imamo uz državni (češki, madjarski, nimški ili slovački) još i hrvatski jezik. Ako bi većina zaista razumila, da ovim našim jezikom kanimo isto tako dobro vladati kako i zgora spomenutim državnim ili sve već i engleskim jezikom, ako bi razumili da za to tribamo i ustanove u ki se ta jezik moremo i naučiti, onda bi bili na dobrom putu. Ali najvažnije je: ako bi naši ljudi sami toliko poštivali i cijenili svoj jezik, da bi se ga zaista kanili „pametno“ i „skerešno“ naučiti i u riči i pismu, onda već ne bi diskutirali o ovoj ili onoj varijanti hrvatskoga jezika, ki u Gradišću jur skoro već ne valja bez „gradišćanki“ ispred hrvatski. Ako bi sami konačno znali, ča kanimo i da nešto kanimo i da to zaista kanimo, onda bi nas konačno morali poslušati i oni, ki nam sada ili sipaju prašinu u oči ili još i latice rožov, ki nas nalažu ili nas zaslipljuju. Ča ako ne »100 ljet Gradišće« bi bio povod da se izvučemo iz naše letargije… ako kanimo opstati!