Centar.razgovor s dvimi „seniori“ naše domaće novinarske, kulturne a pred svim i jezične scene nam je opet jednoč jasno pokazao i predočio: U tom pitanju su prethodniki bili znatno napredniji nego danas mladi. A čim dalje idemo najzad u našoj povijesti, recimo do Štefana Zvonarića st., Konrada Meršića, Ignaca Horvata, Rudolfa Klaudusa, Frica Bintingera ili još i najzad do Miloradića, tim progresivniji su bili u pitanju hrvatskoga jezika, ki se tada još nije ni nazivao „gradišćanskohrvatskim“.

Ako idemo pak čim bliže u sadašnjost, tim konzervativnije se književniki i književnice, uredniki i urednice u naši mediji ponašaju i agiraju u pitanju jezika. Dokle su prvo spomenuti „stari“ zagovarali približavanje hrvatskomu književnomu standardu, „mladi“ sve glasnije naglašavaju svoj „gradišćanskohrvatski“ a pod tim uglavnom podrazumivaju svoj domaći regionalni ili seoski hrvatski idiom.

Vrlo zanimljiva je ta pojava i s pogledom na to, da se npr. himne odbijaju kao zastarane, dijelom još i reakcionarne, da se pred svim i u gradišćanskohrvatskom sve već „džendra“, da kolegi i kolegice (hvalabogu) „pluju“ s drugimi na općem valu novih, pred svim i feminističkih temov.

Spomenuti Centar.razgovor (vidi i 8. str. u ovi HN) je jasno pokazao da su pred svim duhovniki odbijali hrvatski standardni jezik, jer su se bojali da ćedu izgubiti narod. No, ta narod su i tako zgubili bez obzira na jezik i ga u ovi dani rapidno zgubljaju, skoro tako brzo kako smo izgubili jezik.

Znamo da se naši ljudi identificiraju prik svojega seoskoga govora, idioma, da im je to najvažnije. Ali pri svi ti istraživanji su pozabili pitati, ukoliko je to povezano s obrazovanjem na hrvatskom jeziku. Pravoda da oni i one, ki jezik dovoljno ne znaju, a to je zapravo velika većina, zagovara svoj regionalni ili seoski idiom, jer u tom su jaki (nažalost i to sve manje). A jezično obrazovanje na hrvatskom je malo gdo imao. A gdo je imao sriću da odredjen čas, boravi ili još i študira, recimo u Zagrebu ili Zadru, on/ona će imati razumivanja, da kod hrvatskoga standardnoga jezika ne more mimo, ako si hrvatski kanimo obdržati. Kako to ide? Da dica u školi dostanu temeljito i jezično obrazovanje na hrvatskom – ča nikako ne znači da ne nadalje gaju svoj domaći seoski govor.

Argument iz prošlosti da ljudi odbijaju hrvatski standard kao „komunistički“ jur jako dugo ne valja (ako je uopće ikada valjao u pogledu na jezik) a najbolji porazujući dokaz zato da naši ljudi odbijaju i gradišćanskohrvatski je, da samo još 15 posto školarov u dvojezični škola Gradišća vlada barem nekako hrvatskim.

Opet jednoč stara mudrost: s obrazovanjem se diže i samosvist a tim i pripravnost za učnju i vladanje jezikom!

Kategorije