Evo, opet jednoč smo se vrnuli na jezik. Povod je opet jednoč pokrenuta diskusija o podučavanju hrvatskoga jezika — ne samo u Gradišću nego i Beču, i inicijativa Konferencije predsjednikov i potpredsjednikov narodnosnih savjetov da bi se manjinski jeziki podučavali i izvan autohtonoga područja daje novo ufanje.

Dodatno će ovu diskusiju, ufamo se barem, oživiti činjenica, da su u okviru izdavačke djelatnosti HKDC-a izašle dvi pažnje vridne knjige, ke se bavu hrvatskim jezikom: jedna je pisana na gradišćanskohrvatskom kao i na hrvatskom standardnom jeziku »GRADIŠĆANSKO | HRVATSKI | GOVORI« i ima podnaslov »HRVATSKA RIČ GRADIŠĆANSKIH HRVATOV«, a drugi svezak ima podnaslov »PO NAŠU | OZVUČENA ČITANKA« i se bavi brojnimi seoskimi govori i dijalekti širom Gradišća. Dokle 1. svezak polazi od toga da zainteresirani štitelji odlično vladaju i ovom i onom varijantom hrvatskoga jezika, 2. svezak polazi od toga da su u brojni slučaji zabilježili ostatke hrvatskih govorov, kih skoro već nima i ki su u neki seli jur i zamukli. Dakle u 1. svesku polazimo od visokoga optimizma da ćemo hrvatski jezik očuvati, gajiti i širiti u njegovom najvišem obliku. U 2. svesku gledamo u muzej i se divimo ča/što smo sve imali, kakovu raznolikost u ovom hrvatskom jeziku, kakovo bogatstvo, ko sada rapidno nestaje ili je jur nestalo. Ali govoreći o hrvatskom jeziku, triba o tom naravno i razmišljati, kako? gdo? će ga očuvati i ča? triba poduzeti da bi ga u škola mogli podučavati a pak i dalje dati drugim generacijam.

U prošlosti je bilo jasno, ako su ljudi na selu kanili medjusobno razgovarati, ako su kanili komu ča reći, komu ča prodati ili od koga ča kupiti, onda su mu se morali obratiti na jeziku kim je ta drugi vladao. S podizanjem školovanja, stepena obrazovanja se je digla i razina vladanja jezikom — a to tim jezikom, na kom se je školovalo, podučalo. S obrazovnom eksplozijom na većinskom jeziku je došlo do implozije manjiskih jezikov. Čim više je bilo školovanje, tim već se je to postiglo samo na većinskom jeziku — a manjinski jezik se je porinuo najzad, doli metao a konačno i zatajio i zanemario. Rezultat toga je da je hrvatski jezik počeo nestajati po naši seli i u gradi. Uz socijalni porast je bio važan većinski jezik, a manjinski jezik se je počeo zaprašiti a konačno i posušiti.

Ali je došla i dob kada se je bilo dostignulo socijalno podizanje, kada su ljudi uzpoznavanje većinskoga, jezika došli u bolje pozicije, imali dobra djelatna mjesta a bi se rado opet vratili svojemu zanemarenomu bogatstvu: hrvatskomu jeziku. Ali odakle ga zet. U škola se još kumaj podučava, a doma s njim kumaj još gdo pravo vlada. Rekroatizacija funkcionira samo uz dvojezični školski sustav i uz ravnopravnost jezikov!