Rado ne snažim u vrtu i ostavljam sušene biljke prik zime. U kuhinjskom vrtu se ipak mora paziti na betege.

Ki mene odnosno ovu rubriku pozna, zna, da sam velika zagovoračica kaosa u vrtu. Ili kako bi se to moglo finije izraziti: zagovoračica biodiverznoga nedotaknutoga vrta. To znači, da ne kosimo travu, kad je 10 centimetrov visoka, da imamo divlje dijele u vrtu, kade nek jako rijetko kosimo.

U jesen to znači isto, da grabljem lišće u gredice i ostavljam barem jedan kup lišća za živine, a za same gredice s kiticami to znači isto, da ne odrižemo stabljike kitic, nego da je ostavljamo prik zime. Kod dugotrajnih biljkov je to i prilično praktično.

U protuliće stoprv onda odrižem suhe stabljike, kad iz odzdola opet istira novo lišće. Ovako nikad ne moram ganjati, kade su rasle te biljke prošlo ljeto. U kuhinjskom vrtu sam u prošli ljeti vidila, da je onde odredjena higijena potribna, ako ne kanite vući odredjene bolesti od ljeta do ljeta.
Higijena u vrtu – Čuda puti morete štati, da se moru ostatki povrća, ada lišće, guline itd. veljek ostaviti u gredici. Ovo lišće fungira onda kot malč u gredici. Po ljetu to i ja prakticiram. Izvadim ranu ripu, kidam lišće i mećem je najzad u gredicu. Prema jeseni sam to isto prakticirala (pred svim moja lijenost). Stopr u kasnu zimu, kada drugačije nije tako čuda djela sam očistila sve gredice i je pripravila za drugu sezonu. U teoriji naravno i to funkcionira. Ostaje veliki ALI.

Prema koncu ljetne vrtljarske sezone se pojavljuju čim već bolesti. To je normalno, ar se konča žitak jednoljetnih biljkov. Lišće zuchinijev i tikav, lišće ripe i mrkav, cijeli paradajzi barem kod mene imaju različne gljivične bolesti. Za ripu ku iskopate je svejedno, za zadnje zuchinije isto. Ali ako ostavite to inficirano lišće u vrtu, je riziko, da se druge rasline, ke u vrtu prezimuju, veljek na početku svojega životnoga toka dobavu.

Otkad sam imala ove zeljove muhe u vrtu, ke su vjerojatno prezimile na različni kelji, ke sam jednostavno ostavila u gredici, sam se naučila, da ima smisla skrbiti se na jesen za protuliće. Odonda odstranim na jesen sve betežno lišće i izvadim sve kulture u cjelini, ke već ne rodu. Otprtu zemlju onda pokrivam mišavinom trave i lišća do dojduće sezone. Lišće s gljivičjimi bolesti ipak kompostiram - do sada još nisam imala probleme s tim.

Kada ne kompostirati – Kompostiranje je velika znanost. Znanost leži zapravo u tom, da kompostirate ovako, da dostigne kompost odredjenu temperaturu i tako zniči različne bakterije i gljive, ke škodu raslinam. Neki ada argumentiraju, da se more sve kompostirati, ako se pazi. Ako ključna pažnja fali, je morebit bolje, da povrće inficirano s odredjenimi jakimi betegi, ne kompostirate na kompostu, nego hitite u ostalo smetlje.

To je na primjer slučaj kod takozvane kupusne kile (plasmodiophora). Do 20 ljet more ov parazit ostati u zemlji i onemogućiti sitvu kelja. Moje zeljove muke sam isto hitila čisto daleko iz mojega vrta. Ponekad je snaženje ipak važnije nego jesenska lijenost.

TG