Na koliko jezikov znate ljude pozdraviti? Koliko psovkov znate na jeziki susjednih zemalj? Koliko nimškoga hasnujete u hrvatskom, a koliko engleskoga u nimškom? Koliko jezikov govorite? Na ovom pitanju se razdvajaju mišljenja. Jedni govoru – tako sami velu - samo jednim jezikom, ar samo njega znaju od A do Ž, pismeno i usmeno na svakom području. Drugi opet znaju bezbroj jezikov, iako na njem morebit samo znaju imenovati jila i pila.

Mi gradišćansk:e Hrvat:ice odnosno zapravo sv:e, k:e smo odras:le većjezično predobro poznamo ov „problem“. Sprohadjaju nas različni jeziki kroz žitak. S babom se doma pominamo u najbogatijem seoskom govoru, u školi se trsimo najti kakov standard, u javnom životu se najvećim dijelom pominamo po nimšku i na odmoru u Hrvatskoj najednoč raspokamo naš najlipši pokus standardnoga hrvatskoga jezika. Postoji onda ljudi, ki velu da to nisu pravi jeziki, da nijednoga ne znaš, da to uopće nije vridno.

Ovakove škure misli se koč-toč pojavljuju. Zato je  bilo jasno, da mora pjesmica Tine Čakare van u svit. Svečujemo ovo bogatstvo, ovu našu većjezičnost i dajte ju razvijati u svoji žitki!

„Was, wenn wir vielsprachig sind/Što/Ča, ako smo svi višejezični“ je tekst Tine Čakare. 27-ljetna germanistica i prevoditeljica za nimški, hrvatski i engleski je ov tekst napisala po narudžbi za dodiljenje Mini Metrona Cvetelini Ortegi za svoje djelovanje med drugim u vlašćem institutu Linguamulti. Onde je Čakara i za vrime svojega študija djelala. 2018. počela se je Čakara naticati sa svojimi teksti u takozvani poetry slami. Po prisiljenoj koronapauzi je „Was, wenn wir vielsprachig sind“ nje prvi tekst. Na poetry slamu joj se najbolje vidi, da je „književnost odmah blizu ljudima i oni mogu reagirati.“

Sama je rodjena u Beču, kamo su se nje roditelji doselili. Odrasla je dvojezično. Hrvatski nikad nije imala u školi i ga je pismeno naučila kroz pisanje pisma k baki. Danas normalno čita romane i na hrvatskom.

U suradnji Novoga glasa i Hrvatskih novin je tako nastao video-projekt, ki će se danas objaviti na socijalni mediji i YouTubeu (https://www.youtube.com/watch?v=L3vs8f-Ncdo) Tekst na nimškom, hrvatskom književnom i gradišćanskohrvatskom jeziku (prilagodio ga je Julian Himmelbauer) čitaju autorica i Pinkovčani Aleks Vuković kot i Valentina Himmelbauer.

Tina Čakara

Ča, ako smo svi većjezični?

Jeziki ne staju u ladice u glavi,
ni u one sa zlatnim ključem u bravi,
jeziki nisu broj, ki se razdvaja,
niti ča, ča se lako zbraja.

Hrvatski plus nimški je većjezični rezultat,
dodajem još engleski i talijanski kot kandidat,
dva plus dva su četiri, ako zbrojim,
ali ča, ako se kod nekoga jezika samo potim?

Po talijansku ne znam psovati,
ali znam hotel na plaži rezervirati.
Po hrvatsku znam u kuhinji sve imenovati,
znam peći, pohati, pržiti i pritom se neću požgati.
Po nimšku znam pisati i najti argumente,
ali samo po englesku morem prekoraknuti granice i kontinente.

Morebit neki od jezikov onda nije cijeli broj?
Je li hrvatski dvi tretine, a talijanski nije uopće moj?
Koliko moram znati, da to kot jezik broji
ili je dost da se neki vic razumi?

Ča, ako se s ljeti struktura ruši,
ako gramatika i riči ne ostaju u duši?
Zgublja jezik onda svoje mjesto
ter od njega ostaje samo nekoliko posto?

Oduzima s vrimenom jedan jezik drugomu ča,
jedan oslabi, a drugi se jača?
Blijedi prvi jezik kot kipić u albumu
ili prave riči uvijek u pameti ostanu?

Ča, ako se jeziki ne moru brojiti kot u školi,
ar su kot dica, ka živu prez straha i boli,
minjaju se, teču i uvlaču u naše živote,
u trenutke tihe i male, pune lipote.

Kad ki po hrvatsku psuje u tramvaju,
kad žena sluša talijanske jačke, dokle pere posudu
kad se u Tirolu čuju nepoznate nimške riči,
kad nećak na engleskom sva pravila krši.

Onda se jezik lomi na sredini,
dili se, pomnoži, širi u višini
počinje letiti i u zraku lebdi
ter se na sve strane širiti.

Onda jezik već nije nadmoćan protivnik,
niti izazovne gramatike pun udžbenik,
nije svršen izgovor ili točan naglas,
nego znak blizine, poznat svakomu od nas.

Ar svaka rič i svaki izrečeni slog,
je povezivanja ljudi razlog.
Kad se jezik dili na pola
spaja ljude svakoga porijekla i spola.

Jezik putuje od mene do tebe kreljuti,
ne čuje ga samo jedan nego svi,
širi se prostorom i u glava kipe budi,
počinje črpiti riči iz života drugih ljudi.

Jednu rič svojega jezika,
nosiš do dalekoga Mosambika,
nosiš ju najzad prominjenu,
a drugi ljudi ju kot svoju hasnuju.

Tvoj humor i tvoje povidanje,
oblikuje ljudska bića oko tebe,
a tvoje poslovice i stari citati,
ostavljaju trage u mojoj jezičnoj karti.

Ča, ako nismo samo većjezični mi,
nego na cijelom svitu ljudi svi?

Još i oni, ki španjolski samo u školi govoru
ili na latinskom stare knjige otvoru.
Ili oni, ki japanski na YouTubeu slušaju
ili na turskom austrijsko jilo kušaju.

Ča, ako bi se granice med jeziki zgubile
i smjernice već ne bi tako oštre bile?
Ako „nimški“ nije samo jezik, ki u školi učimo,
nego u njega dijalekte, posudjenice i žargon uključimo.

Ča, ako „moj“ hrvatski nije „ta“ hrvatski,
ar se ne miri po pravopisu i gramatiki,
nego ga ti i ja zajedno krojimo,
sa željom da ga kot „naš“ jezik oćutimo.

Jeziki ne staju u ladice u glavi,
ni u one sa zlatnim ključem u bravi,
jeziki nisu broj, ki se razdvaja,
niti ča, ča se lako zbraja.

Jeziki su već put, kim idemo,
problem, ki najednoč razumimo,
ćut, ka je dostala ime,
novi ritam za melodične rime.

Gdo zna morebit ću jednoga dana po talijansku psovati,
kad budem morala u Milanu na piazzi kavu čekati,
morebit ću raspravljati po hrvatsku o politiki glasno,
a po nimšku ću jednostavno mučati, tiho i jasno.

Jednoga dana ću morebit uptiti,
da je lako jezike govoriti,
ako ne moramo imenovati, ča govorimo
i hrabro se većjezičnom svitu otvorimo.

Because language is what you want it to be,
ein Werkzeug, eine Entscheidung, eine Melodie,
ci sono mille mondi in una parola,
jezik je cjelovit, a ne na pola.

na gh prilagodio: Julian Himmelbauer
Glej video na Youtubeu: https://www.youtube.com/watch?v=L3vs8f-Ncdo