Praznovjerje u škuroj dobi ljeta je bilo ponekada jako prošireno. U pojedini seli se još pamtu neki običaji, u čuda seli postoju već samo zapisi, a u Kemlji se je običaj Barbarov opet oživio.

U austrijskom medijskom svitu trenutno prevladavaju diskusije o smislu lika „Percht“ ili krampusov, ki sada predstavljaju svoje showe odnosno sudjeluju na različni trka kroz grade. U gradišćanskohrvatskom svitu su takovi liki isto poznati. Trke ovakovih Perchtov se ali samo jako rijetko održavaju u naši seli, iako se popularnost širi.

Da su u ovi regija prije obhadjala i druga bića, o tom se jedino još u Kemlji moru najti tragi. Onde se naime čuva običaj Barbarov. Pojedine žene se obliču u bijelu opravu i projdu nime u stane, kade su dica. Predsjednik KUD-a Konoplje iz Kemlje, Franjo Nemeth, povida da su žene prije bile omotane u bijele plahte, halje i imale šljar pred obrazom. Nije bilo tako estetično. Danas da nosu Barbare lipo ušite bijele rupce. To se je jednoč počelo, a tako se onda tradicija i zakoni – tako zove Nemeth običaje u selu – redovito minjaju.

Pred šestimi ljeti je KUD Konoplje odlučilo, da mora ov običaj postaviti na čvršće noge. Odonda pokazuju na predvečer adventa Barbare. Pri priredbi se obliču žene kot Barbare i pokazuju publiki ovu navadu. To da su prvi put pokazali 2006. ljeta u Velikom Borištofu. Ljetos ih je u Kemlji bilo 14 na pozornici, sve u bijelo opravne. To da je atrakcija. Ov put su ovu priredbu povezali s revijom narodnih nošnjov hatskoga kraja. 150 ljudi je došlo. Zanimanje je ada veliko. Za zalaganje za ov običaj su pred trimi ljeti i dostali i nagradu.

Franjo Nemeth si je izmislio ovu priredbu, da bi atraktivirao ov običaj i da se ne bi zgubio. „Prave“ Barbare idu isto još kroz selo. Potukeću na oblok, dica im moraju izmoliti Oče naš i onda dilu cukriće dici, ke imaju u jednoj ruki. U drugoj ruki nosi Barbara kuhaču. Ovom kuhačom potuca dici na zube, da bi ostala zdrava. Ali i na druge kotrige tijela, ke bolu, popraklja Barbara.

Ovakov običaj kot je u Kemlji, drugačije već nigdir nije poznat, a pred svim živ. Jordanić je u svojoj knjigi „Narodni običaji gradišćanskih Hrvatov“ zapisao spodoban običaj na Stinjaki. Ta stinjačka Barbara isto nije govorila i je u torbi nosila slatkarije. O kuhači i potucanju kuhačom u toj knjigi ništ ne piše. Ov običaj u Stinjaki uopće već nije poznat i kod najstarije generacije se nije moglo najti potvrdu.

Zato su na Stinjaki spominki na druga, bijela bića živi. Tako povidaju dvi žene 1965. ljeta etnologu Karolu Gaalu o Luca. Te su išle 13. decembra i su sve bijele opravne bile. „Po hrvatsku“, mu razložu i mu nastavljaju objasniti štirkane rukave.

Pred obrazom da su imali šljar i nisu govorile, nego dica su morala pred njimi moliti i su onda ča dostala. Meni povida opet druga žena, kako su se dica bojala njih, jer su nosile „pukljkoru“, ada korbac na ramenu. Tamo da su posadile zločestu dicu. Spominki o Luciji su u već kom selu još ovde, bar u skica. Tako se na primjer u Čajti spominje da su išle divičice čisto spravne u bilinju. „Oš i obraza jin nij bilo vidit“ i su samo prošle nimo u hiže, napravile „škodu“ i skrsnule van u škurinu.

Jordanić je i u Kemlji zapi- sao spodobnu navadu. Onde piše: „Još pred kih 80 ljet je bio kod nas običaj, da si je na Lucijin dan jedna mlada žena opravila bijel dužičak kljat. Na glavu je privezala bijeli rubac, preko koga je visio firong. U jednoj ruki je imala torbu s dari, u drugoj je držala kuhaču i ovako nadarivala mlade divičice. Dobre je nagradila s orihi, zločeste kaštigala s kuhačom.“ Ovakov običaj na Luciju predsjedniku KUD-a Konoplje opet nije poznat.

On se spominje još na drugu figuru, ka je u njegovom ditinstvu još ophadjala kroz selo. A to je Mikulinja majka. Ta da je imala kljat ispod koljena, ruljaču u ruki i na vratu kip Majke Božje. I onde da su morali moliti. Ta zakon se je čisto zgubio u Kemlji i se već nemore u cjelini rekonstruirati.

Veliko praznovjerje

S Barbarom i Lucijom su i u Crikvi povezani različni običaji. To da se po noći pojavljuju bijela, nima stvorenja, ka vraču ili kaštiguju, se teško da povezati s crikvenim naukom. Žene u snimki etnologa Gaala na primjer uopće ne kanu govoriti o Luca. Jedna onda priznaje: „Tote je farnik zdivao. To ne smi biti. Svete Lucije se dica ne pravaju bojati.“ To potvrdjuje i Franjo Nemeth za kemljanske Barbare. I onde da su rekli, da je ovo veliko praznovjerje i da se to neka prestane.

U hrvatskoj etnološkoj literaturi se o ovakovi Barbara ništ ne more najti. Luce, medjutim, su i u Hrvatskoj, osebujno u sjevernom dijelu, poznate i izgledaju slično i pred svim strašu ljude. Etnologinja Dunja Rihtman Auguštin piše o uticaju Crikve na ove običaje i istakne pretkršćanske i kršćanske tradicije, ke se susreću u ovi običaji. U kršćanskom duhu da je Lucija predstavljena kot svetica, ka donese i daruje svitlo i na primjer vrači oči. „Nje se ne triba bojati“. Pretkršćanska „Lucija“ odnosno biće da daruje i kaštiga ujednom.

Da su se dica i u Kemlji i u Stinjaki mogla bojati tih bićov je jasno. Franjo Nemeth povida, kako su ljudi mogli reći: „Pazi, ar će te Barbara odnest!“ i povezuje to i sa škurinom. U zimi je u peti jur škuro vani i ako se onda najednoč pojavljuje bijelo obučeno stvorenje pred vrati, onda to pravoda i straši dicu.

Pitanje kalendara

Zač su uprav početkom decembra ophadjala različna stvorenja, to Rihtman Auguštin i Vitomir Belaj povezuju s kalendarom odnosno zapravo s minjanjem kalendara. 1582. ljeta je došlo do reforme kalendara.

Katoličanska crikva je preminila kalendar i odonda korišćava tzv. gregorijanski kalendar. U prethodnom julijanskom kalendaru se je vrime oko Lucije poklapalo sa zimskim solsticijem, ada najkraćim danom ljeta. Slovenski reformator Primož Trubar je par ljet ranije 1557. ljeta još pisao u slovenskom kalendaru sljedeću poslovicu, ku je Vitomir Belaj presadio ovako u hrvatski jezik: Sveti Vid ima dan najdulji, a Lucija najkraći. Opet Vid ima noć najmanju, a sveta Luciju najdulju. A solsticiji, zimski i ljetni, su u ljudski vjerovanji opet bila vrimena s posebnim mitskim i magijskim značenjem. U isto vrime spada i vjerovanje u „Perchte” i slično.

Gibljive tradicije

Barbare iz Kemlje su danas širom poznate. Postoji i dost materijala o tom na ugarskom jeziku. Franjo Nemeth povida, da se Barbare gaju i u čuvarnici. Onda idu dica opravna u Barbare. To da pravoda nima čuda posla s izvornim običajem. Ali tradicija se kroz ovakove akcije ne tako lako zabi. A to se i Nemethu vidi. Da se uvijek mało ča minja, jer samo tako se vidi, da je tradicija živa.