Priredbe prošlih tajedan su pokazale, kako nevjerojatno mnogovrsna je naša scena, ča se tiče političkih pogledov, ča se tiče društvenih pogledov, ča se tiče odnosa prema hrvatskomu jeziku i ča se tiče samomu znanju jezika i priznavanju toga.

Da je to sve apsolutno normalno u mali jezični zajednica, osebujno u oni, kade je jezik ugrožen, je pokazala djelaonica Rise up (vidi str. 3). Arumunjska aktivistica tužila se je, kako je teško osvidočiti ljude, da priznaju kodificiranu varijantu. Svaki bi kanio imati svoju dijalektnu osnovu, drugi opet mislu da ovakova pismenost uopće nije potribna, a treti se zalažu za preuzimanje na primjer rumunjskoga. Nam je to poznato? Potkripim to citatom neke rodjakinje: „Tako lipo se znaš pominati, a tako ružno pišeš.“

Kako se ovakova kvaka more riješiti? Obično samo priznava- njem jezika, davanjem različnih funkcijov, korišćenjem u jav- nosti. Jezik mora dostati javnu i službenu vridnost, ka se širi i med pripadnicami i pripadniki manjine. Zadnja oficijelna korišćenja jezika u javnosti su bila jako skromnoga kvaliteta, tako na primjer o Vlašićevom dobitku velikoga štipendija na stranici Zemlje Gradišće. Gradišćanskohrvatski jezik kot izgleda nima vridnost, ka bi si zaslužila dobru prevoditeljicu. Ne znam, je li Zemlja Gradišće dava svojim suradnikom isto prevadjati tekste na engleski jezik, samo ar su koč imali engleski u školi.

Istina je, s maturom u hrvatskom jeziku bi morao svaki i svaka biti u stanju prevesti ovakov članak. Ali znamo isto svi, da je to samo kod ovih jako dobrih školaric i školarov s čuda vlašće inicijative slučaj (To valja – naravno ne u tom opsegu – i za znanje nimške gramatike). Mi smo ada kod škole, naše drage pacijentice. Dok u Gradišću barem postoju škole s hrvatskim podučavanjem, moraju se u 21. stoljeću još osvidočiti ljudi, zač je važno imati ovakovu školu i u najvećem urbanom centru Austrije (i gradišćanskih Hrvatov).

Slovenske klubašinje su na otvaranju bala (vidi str. 10) rekle: „Moramo se sami zeti za nos”. Školstvo, društvene i zastupničke strukture: To leži i u naši ruka. Aktivirati se po dugom djelatnom danu za ča treto je teško. A u onoj gušćari različnih malih dogadjanj i priredab ne izgubiti cilj iz očiju je čim teže. I naravno, ljudi većinskoga stanovničtva te brige nimaju, ako nigdir ne ispadnu iz norme. Ali s fokusiranim ciljem i stalnim pritiskom bi politika vrijeda ča minjala.

Ako bi npr. zaistinu svi savjetniki zagovarali isto rješenje za školstvo ili za predjelanje savjetničkih strukturov (kot to potribuje izvješćaj Vijeća Europe) onda odlučujući gremiji ne bi bili protiv. Ali činjenica je, da je još uvijek dost ljudi, kim je stranka važnija nego narodna grupa. To je ta poznati pluralizam u društvu. A s tim moramo znati zahadjati. Zamimo se sami za nos!