Skoro neopaženo je u naši krugi prošla konferencija za štampu o novom nastavnom planu za više oškole opće naobrazbe. Po kratkom, ali jur ončas skoro prekasnom uzrujavanju u vezi s kraćenjem ur stranih jezikov u gornji razredi je novo rješenje na saveznoj razini jur spalo. Skratit ćedu se ure stranih jezikov za dvi ure, razina matura u tom jeziku neka ostaje ista.
Ali ne bi bili u Austriji ako sad ne bi došao dodatak: Unutar školske autonomije moru škole samostalno prilagoditi nastavni plan, da je novi predmet „mediji i demokracija” pokriven na primjer u nimškom jeziku. Onda je moguće, da ćedu na primjer strani jeziki ostati nedotaknuti.
Zemaljska vlada će ipak sada imati uprav tu odlučenu temu na planu. Ona naime po angažmanu angažiranoga učiteljstva ne kani da se skratu ure na manjinski jeziki. Kvaka se kaže jur kod samoga naziva. Da je predmet Hrvatski zbog lakše administracije u nekoliko škol uopće tretiran kot strani jezik je znak, da manjinsko školstvo kot takovo ne funkcionira. Zač? Ar se koncem konca uvijek mora uklopiti u čuda jače nemanjinsko školstvo, ko je jednostavno okvir za te manjinske jezike. Zemaljski sabor more ada potribovati čuvanje manjinskih jezikov, za potribovanje temeljnih minjanj cijeloga sustava se neće nigdor zalagati. To bi bila prevelika i preizazovna zadaća.
Ča ada znači novo rješenje konkretno za hrvatski jezik u viši škola zvana bortanske gimnazije, ka još ima svoj posebni štatus? Odgovor: Ovisi o školi.
U budućnosti ada neće samo biti komunikacija s ministarstvom obrazovanja potribna, uglavnom će se morati svako ljeto nanovič pojti lobirati na škole. A i učiteljstvo je s tim dobilo novu zadaću. I oni ćedu svako ljeto nanovič morati pregovarati za „svoje” predmete. Konkretno to znači: Budućnost podučavanja hrvatskoga jezika bit će ovisno o dobroj volji angažiranoga učiteljstva i direkcije, ka daje tim manjinskim jezikom zasluženu vridnost. Kade se nahadja uprav takova kombinacija učiteljstva i direkcije se školarice i školari pravoda ne moru zibrati. Je li je ada pametno, da se i ovakova egzistencijalna pitanja „slabih” manjinskih jezikov rješavaju individualno na svakoj školi, to pitanje se mora sada svagdo sam postaviti.
Za predstavnice i predstavnike narodnih grup ova odluka isto nije olakšala njev žitak. U budućnosti bi oni morali direktno na škola lobirati za jezike narodnih grup. To će morati biti stalni dugotrajni posao i morat će se ponavljati svaki put kad se u odredjeni školski struktura ča minja.
Je li će se negdo ovoga žilavoga i nevidljivoga posla gdo primiti je upitno. Prednost bi imala. Morebit bi onda hrvatska društva onda konačno znala, ča se zbiva u škola.