Postkorona era, razdoblje po koroni u naši hrvatski krugi je počela zapravo jur s hrvatskim balom HKD-a u Klimpuhu početkom junija o. lj. To je bila takorekuć prva proba–a pred tim još i bal Stalnosti u Čajti – će li se opet ganuti i hrvatska scena po korona-epidemiji? Pravoda moremo i reći, da dob korone nije mimo i da ne znamo ča nas čeka u jeseni, a još manje kako je s infekcijami, s bilo kakovim sojem, felom korone u zimi.

Ali more se mirno reći da smo se zbudili iz prisilne paralize i da je i naša hrvatska kulturna i muzička odnosno zabavna scena opet počela dihati i odsapati. Imamo i drugih indikatorov kao npr. nedavno hrvatsko shodišće u Celje, kada smo ustanovili da nismo zaspali, ali moramo i otvoreno priznati, da još daleko nismo postigli stanje i razinu u pogledu na broj publike (ili vjernikov) pred koronom. To pravoda valja i za upravo minuli »Žabljak«, ki je u prošlosti bio zapravo mega-priredba u pogledu i na izvodjače tamburaše i tamburašiće a svakako i u pogledu na publiku. Ali nam je minuli »Žabljak« ujedno i pokazao da scena nije zaspala, da su ljudi i nadalje voljni nešto organizirati i da se polako opet vraća i publika – jer je željna priredab, medjusobnih sastankov, zabave. A s pogledom na hrvatski jezik moramo ustanoviti: bez ovih živih i analognih, dakle stvarnih sastankov smo znatno siromašniji, se jezik još brže zgublja i još već slabi medjusobno druženje, ko je toliko važno za cijelu narodnu grupu, još čuda važnije nego za većinski narod, jer ov je okružen s nimškim jezikom na svi nek mogući područji. Ako se kanimo u društvu ili u javnosti ali i privatno družiti s hrvatskim jezikom, je jur znatno teže, većkrat još i nemoguće, jer je hrvatska okolica jednostavna nestala ili izumrla.

Tim već je »Žabljak« u Gerištofu pokazatelj zato, da je još (ili bolje rečeno opet) čuda čega moguće, ako se pojavljuje potribni angažman, ako si ljudi u čim većem broju zasukaju rukave, a pak i na nutar i na van živu tu obiteljsku, prijateljsku, društvenu i seosku zajednicu. Ima hvala bogu takovih inicijativov i angažmanov širom Gradišća a takaj i u Beču. Ali se ona u sridnjogradišćanskom Gerištofu triba posebno istaknuti. Da, selo je malo, politički ne raskoljeno, vjerski barem do neke mjere još čvrsto a muzički je divovsko, orijaško. Vjerojatno nije »Žabljak« jedino u čemu se pokazuje ta gerištofska jaka zajednica, ali je u prošlosti, a će sigurno i u budućnosti služiti kao uzor, dobra pelda za društvene, kulturne i seoske zajednice – jer kaže da ima smisla nešto organizirati i da to more biti uspješno a tim i hvale vridan posao.

Dodjuća post-korona proba će biti ulična fešta 21. i 22. sept. i DM u Beču a pak i Hrvatski bal 21. jan. u Beču.