Bilo na koj strani društvene odnosno (partijsko) političke letvice stojimo sve već nas je, ki oduravaju partijskopolitička natezanja, stalno napadanje i neprestano potribovanje na odstup. Da je opozicijska politika tvrd posao i da je dostkrat jako tvrdo vrtati škulje u tvrdo drivo ili još i kamen, je dovoljno poznato. Ali od sada još nismo bili suočeni s takovimi tvrdimi političkimi glavami, ke svom silom kanu vrtati škulje u najtvrdji kamen a niti nije jasno, će li ta škulja uopće koristiti nekomu i nečemu — u slučaju, da bi se ugodalo da se uvrta u to drivo.
U momentu nam u Hrvatskoj groteskno predočavaju, od čega niti u Austriji nismo daleko. Politika sama sebe neprestano blamira a političari sami od sebe napravljaju dvorske lude (Hofnarren). Kako daleko je došla Hrvatska ako na čelu države ima predsjednik koga vladajuća stranka na čelu sa svojim premijerom oficijelno i javno naziva ludjakom dakle bedakom? Kako niti jedne niti druge nije sram, da sami sebe tako ošpotaju i se rugaju jedni drugim. Nisu li u stanju razmišljati o tomu ča „normalni“ ljudi mislu o nji i o takovom, još i javnom, postupanju. A ča je još gorje — ljudi su jednim dijelom uvjereni od toga ča njeva stranka veli. A druga, sa skoro istim brojem ljudi, je uvjerena od toga ča druga stranka veli. Dvi istine, dvi dvorske lude, dva ludjaki, norci? Zaista?
Ako gledamo Hrvatsku, zapravo gledamo u austrijsko zrcalo. Ča su Milanović i Plenković poručili jedan drugomu to znaju i Leichtfried i Belaković da ne govorimo o Kicklu. Sve već se stavlja pitanje i si stavljamo pitanje, su ovi zaista tako odaljeni od dobroga odgoja i od prosječne bistre pameti, ili igraju samo svoju ulogu ka ništa drugo ne želji nego skinuti vladajuće s njeve pozicijeije okriviti za sve ča je nek moguće, samo da ti drugi budu okaljani, umazani i oblaćeni?
Nevjerojatno kom snagom politička opozicija išće falinge, krivicu i pogriške kod vladajućih, nije za vjerovati kako znaju sve bolje bez da bi dali bilo kakov bolji predlog i zapravo je ne razumljivo, kako uopće gdo more vladati ako se svaki dan mora braniti teških i najtežih napadov i protiv samoga sebe osobno kao i službeno i stručno.
Pak se stavlja i pitanje, gdo uopće još ide u politiku, gdo će se ovako poniziti, samoga sebe i druge, ako ima barem prosječnu bistru pamet i dobar kućni i obiteljski odgoj? A ne na zadnje pak stavljaju si birač i samo pitanje, no za ke dam svoj glas, zbog čega bi u nje imali povjerenja ako vidimo kako se ponašaju sami a i jedni prema drugim.
Dobri karakteri ćedu to sve preživiti, samo je pitanje imaju li i tako dužičak dah i tako jaku sapu, da bi izdržali do dojdućih izborov ili da bi preživili izbore?