Ov 66. po redu kongres FUEN-a (Federativne unije europskih narodnosti) u Berlinu prošli vikend je imao dosta političke brizancije i je jasno pokazao, da je vrlo brzo proširenje ove najveće krovne organizacije nacionalnih manjin, narodnosti i etničkih skupin u Europi u minuli ljeti doneslo i vrlo velike i jasne probleme sa sobom. Ujediniti interese i zahtjeve narodnosti iz zapada i sjevera Europe s onimi na istoku i na južnom rubu Europe je vrlo zahtjevan posao i more funkcionirati samo onda ako ne prevladavaju nacionalni politički interesi. FUEN je Europska unija u malom s vrhovnim ciljem da se zalaže za nacionalne manjine, za svoje članice u dotični nacionalni država – a tih je puno.

Pri tom moremo, naravno, opaziti, da su na sjeverozapadu uključivši i Italiji s Južnim Tirolom jur davno prošli i preobladali te probleme s kimi se narodnosti aktualno boru na sjeveroistoku kao npr. Nimci u Poljskoj ili Rusi u Estoniji, ali i brojne nacionalne manjine u Ukrajini a da ne govorim npr. o Pomaki na jugu ili Tatari na Krimu. A za Rusiju se širu glasi, da mobilizira pred svim pripadnike etničkih manjin. A od brojnih pripadnikov različnih etničkih manjin u Rusiji ovput nije bilo ni traga ni slijeda na kongresu FUEN-a.

Sve to se smatra Europom i promatrajući političku situaciju i pravne položaje svih ovih pod krovom velike obitelji FUEN-a moramo nažalost ustanoviti da nisu svi na istoj demokratskoj razini i da je ponekad teško, kako racionalno tako i emocionalno, razumiti jedni druge. Oni sa zapada imaju čisto drugi pristup recimo i diskusiji i kako se u njevi domicilni država diskutira i o nji i s njimi, nego je to na sjevero- i jugoistoku ovoga kontinenta.

A kade se mi nahadjamo u ovoj velikoj FUEN-ovoj obitelji? Nažalost moramo ustanoviti, da jako, plantamo i šantamo za europskim standardom – i u pogledu na naše zastupnike i zastupnice i govorače i govoračice u ovakovi i drugi europski gremiji – a isto tako i na to, kako se kod nas doma diskutira i ča se diskutira. Ovde se jasno kaže nedostatak u profesionalni struktura i u tom kako su naši zastupniki i zastupnice obučeni, školovani i „potkovani“ s manjinskom tematikom i argumentacijom. Nam se (još) nije ugodalo, da visoki nivo „zapadne“ diskusije prenašamo na domaće prilike. To naravno ima veze i s tim, da se – u konkretnom i mi gradišćanski Hrvati i Hrvatice – nismo uspili politički emancipirati i postaviti na svoje noge ili da bi uspili u tom, da bi državna tijela posebno za nas pobrinula, u našu korist naime.

Najprvo se moramo sami sebe zeti za nos, da nas i naše zahtjeve ne uzimamo dost ozbiljno – a da nas kao posljedica toga drugi ne uzimaju ozbiljno kako si to željimo!

Kategorije