Kabaretist iz Stinjakov se spominja u svojoj knjigi i na vrime u hrvatskom selu, čudakrat ali ne veli to ča bi si ljudi očekivali.

Krowod – tako je obljubljeni kabaretist Lukas Rešetarić naslovio svoju biografiju. Zato je svojemu dugoljetnomu tovarušu i koautoru Fritzu Schindleckeru povidao o svoji prvi ljeti. A čuda za povidati ima: Ali ne to ča bi si ljudi očekivali. Lukas Rešetarić povida o onom vrimenu, kada su ga ljudi još zvali Erich, kada je kot ministrant služio Alfredu Hollu u crikvi na Kepplerplatzu i se igrao nogomet, kada je svoj študij većinom prebavio u kafići i cijelo ljeto nestao kot „Gammler“ u Münchenu i kada je kot otac mlade obitelji gradio na karijeri na bečanskom letilišću u Schwechatu. Kako je iz Ericha Lukas nastao i kako je Lukas nastao poznati kabaretist, o tom se već ništ ne čuje, ali kot je uvadio kreativni duo Schindlecker-Rešetarić, ne bi ništ imao protiv nastavka.

Kada je naklada Überreuther nam poslala knjigu za recenziju, su to vjerojatno djelali zbog zvučećega naslova Krowod (ki se onda u cijelom tekstu već nikad ne pojavljuje). Ako ja ada štem knjigu s ovim naslovom i imenom sela Stinjaki na omotu, onda čitam tu knjigu kot gizdava Stinjåčka i Hrvatica (Krowodin), kot zanimana arhivarica i marljiva slušateljica davnih povidajkov. Moje zanimanje u knjigi se je ada jur ograničilo na neko mikropodručje.

A to mikropodručje je i jako mikro zastupano. Par šarmantnih povidajkov iz Stinjakov zadrži knjiga ipak. Kako je oštra i pobožna baba na Stinjaki zapovidala, da dite triba i dobro kršćansko ime kot Lukas ili kako su njegovi starji Angela i Valentin na Stinjaki narasli i vrijeda morali iskati zaslužak u tudjini. A i o tom kako su se dica učila nimški u školi, otiskana je poznata štorica učiteljice gospe Biric, ka je pitala školarice i školare u nimškom, ka živina je najjača na svitu. Kad su dica počela vikati različne živine (der Tiger, der Bär, der Löwe), rekla je Biric: „Nein, es ist der oroslan.“

Osebujno u ranoj dobi ditinstva se spominja Rešetarić i hrvatskih riči. Pisanje tih rečenic je još i za Stinjačku pustolovina. U knjigi Thomasa Stipšića, ki je ovoj knjigi napisao uvod i ka je izašla u istoj nakladi, izgleda hrvatska rič spodobna. Pismo na nakladu je do sada još uvijek ostalo neodgovoreno. Batrim se s tim, da se je ovo dogodilo i s drugimi „egzotičnimi“ slavskimi jeziki. I Rus na granici u Friedbergu, komu je mali Lukas pokazao svoju kuharicu, bi tribao lektorat.

Biografiju su začinili s informacijami o povijesnimi dogodjaji istoga ili prethodnoga vrimena. Izvor su isto iskreno naveli: Tajedne dugo googljanje. Koč kratki pogled u odredjenu stručnu knjigu ne bi škodio. Opet iz mikrokozmosa: Kako je madjarizacija madjarizirala nimško (!) ime Stinatz u Stinac je zanimljiva povidajka (osebujno onda, kad bi inako postojalo madjarsko ime toga vrimena Pastorhaza).

Krowod je laka zabava i knjiga za sve ljubiteljice i ljubitelje kabaretista Rešetarića. Neke pasaže bi se naime isto tako mogle povidati u kabaretu. Zvana toga se doznaje čuda o Rešetariću samomu. Ali ne samo to. Rešetarićevo ditinstvo i mladi ljeti su primjer za cijelu pobojnu generaciju, čiji starji djelači su djelali sve za poboljšanje situacije svoje dice. Krowod je kratkotrajna, zabavna lektira i zabavni dokument 50-ih i 60-ih ljet u Austriji.