Etnomuzikolog Marko Kölbl recenzira novu knjigu o gradišćanskohrvatski tanci.

U zadnje vrime smo razmažen*e publikacijami, u ki je reprezentirana perspektiva značajnih hrvatskih istraživač*ic gradišćanskohrvatske muzičke i plesne kulture. Nakon dugo očekivanoga predjelanoga objavljenja Žgančevoga Jačkara – vridna zbirka hrvatskih narodnih jačak iz Gradišća, ku je Vinko Žganec sastavio skupa s Martinom Meršićem i ka je s pravom titulirana kao biblija gradišćanskohrvatske vokalne tradicije – su Kolo Slavuj i Andrija Ivančan sada publicirali knjigu sa sličnim potencijalom na polju tancanja. Za razliku od Žgančevoga Jačkara, nova publikacija »Narodni plesni običaji gradišćanskih Hrvata« ada nije izvorni reprint postojeće publikacije, nego novo opširno djelo – iako se temelji na historično-terenskom istraživanju Ivana Ivančana i sadrži i njegov originalni tekst, prvi put publiciran 1995. ljeta.

Takovo djelo zaista je falilo u literaturi o ekspresivnoj tradiciji gradišćanskih Hrvat*ic, ka je u medjuvrimenu vrlo opsežna i uključuje znanstvene perspektive i iz Austrije i iz Hrvatske. Jur dugo najavljena, su Kolo Slavuj i Andrija Ivančan, sin Ivana Ivančana i važna figura u folklornoj sceni Hrvatske, investirali očevidno puno truda i vrimena za realizaciju ovoga projekta. Knjiga je prva jedinstvena publikacija s glavnim fokusom na tancanje, ča ju čini temeljnim djelom plesne tradicije gradišćanskih Hrvat*ic. Djelo nije samo važni znanstveni izvor ili lektira za zainteresirane, nego pred svim skladišće znanja kao i arhiv kulturnoga jerbinstva i jezične tradicije.

Knjiga sadrži puno primjerov gradišćanskih dijalektov i je pisana na gradišćanskohrvatskom kao i standardnom hrvatskom jeziku, kako to naslov publikacije sugerira. Zvana sažetkov na šest jezikov, je knjiga isključivo po hrvatsku. Odluka za jednojezičnost ima i političke dimenzije, pokidob je veliki dio etnografske literature o gradišćanskoj kulturnoj tradiciji, ka je publicirana u Austriji, samo po nimšku, dvojezično nimško-hrvatski ili u zadnji čas po englesku. No ne samo na jezičnoj razini knjiga govori iz pozicije manjin i anticipira gradišćanskohrvatsku i hrvatsku publiku. Knjiga se s tim uvrsti u kanon istraživanja prema Gradišću iz perspektive hrvatske etnologije i nadovezuje se na ono vrime, ko je i ishod knjige: Etnokoreološko terensko istraživanje dr. Ivana Ivančana, ko je obavljeno u 1970-i ljeti u Gradišću na poziv Kolo Slavuja.

Knjiga se sastoji od četirih dijel. U prvom dijelu, Katarina Tyran daje pregledan uvod o povijesti i jeziku gradišćanskih Hrvat*ic. Drugi dijel knjige predstavlja Ivana Ivančana kao stručnjaka i človika. Pokidob je Mirko Berlaković pozvao Ivana Ivančana u Gradišće i mu je pomogao na terenu, Berlaković podili svoje peršonske spominke o terenskom istraživanju i tako i daje zanimljive povijesne informacije o etnografskom izdjelanju. Klaus Čenar daje uvid u djelo Ivana Ivančana s Kolo Slavujem, osebito probanje i sastavljanje koreografijov, povidajući peršonske anegdote etnokoreologa.

Slično Štefan Novak, ki reflektira o Ivančanu kao učitelju i napomenjuje njegovo značenje za razvitak folklornoga ansambla Kolo Slavuj. Osebito vridno iz znanstvene perspektive su Novakove misli o razlika med izvornim materijalom, ada tradicijom u praksi, i stiliziranim folklorom na sceni – razlika, ka je i za Ivančana bila važna. Kao zadnji tekst ovoga dijela su tiskane oprošćajne riči Gabriele Novak-Karall prilikom pokopa Ivančana 2006. ljeta – klanjanje i hvalodavanje, ki na novič istaknu važnost hrvatskoga etnokoreologa za kulturni i folklorni žitak gradišćanskih Hrvat*ic.

Treći i glavni dio knjige se temelji na tekstu Ivana Ivančana. Medjutim izdavač*ice su na kreativan način proširil*e originalni tekst, s tim da su dodal*e komentare, fotografije i oko 150 originalnih citatov. Premda je tekst jur bio publiciran (1995.), glavni dio ove knjige ima vrlo inovativnu vridnost, jer predstavlja neobičan način integracije originalnih snimak. Jedan od mnogodiskutiranih izazov ovu etnografskom istraživanju o muziki i plesu je naime pitanje, u kom obliku se moru prikazati istraživački utiski u pisanom tekstu. Obično zgubi pri tom iskra autentičnosti, ka se pripisuje situaciji terenskoga istraživanja, svoju jačinu, jer se teksti samo citiraju. Muzički kusići se u etnografski publikacija čuda puti najdu u priloženi nosači podataka ili online zbirka primjerov – odlomki intervjuov medjutim kumaj. Čuda puti sam jur kod istraživanja audiovizualnoga materijala (na primjer u arhivu IEF-a) vidio meni jur poznatu literaturu u čisto drugom svitlu, nakon ča sam si poslušao originalne snimke s terena i upoznao istraživač*ice i ispitani*ce kao ljude.

Ov posao nam knjiga hvala bogu oduzame. Ne moramo se voziti u IEF (Institut za etnologiju i folkloristiku), da bi mogli ponjušiti u terenska istraživanja. Ivančanov tekst se ne samo ilustrira s citati intervjuov, nego i pripadajućimi snimkami s terena i se podupira sa scani i bilješkami s terena. Audio-odlomke terenskoga istraživanja se moru u ovoj interakivnoj knjigi poslušati prik QR-koda.

Knjiga je inovativan primjer, kako se more istraživačko blago uvrstiti u publikaciju i pri tom transportirati čar terenskih snimak: Čuje se, kako osobe govoru, njeve dijalektološke posebnosti, način izražavanja i jezična melodija.

Sve bitne informacije, ke se u obični etnografski djeli mučno opisuju, ali ke se nemoru u potpunosti dalje dati. Isto tako se prik QR-koda moru poslušati muzički primjeri. Oni ne služu samo pojedinačno znanstvenoj argumentaciji, nego stoju u centru – s ovom knjigom je cijela zbirka dostupna. Ali originalne snimke se uvijek kontekstualiziraju: Opisi tancev, običajev i način jačenja zaokružuju sliku. Publikacija ada prikazuje zaista perspektivan način integracije tonskih primjerov etnografske publikacije o tradicionalnoj kulturi.

Po Ivančanovi izlaganji slijedi rasprava Štefana Novaka, ka u naslovu postavlja teško pitanje „Ča je naš tanac?“. Novak odgovara ovomu pitanju tako, da ekscerpira Ivančanove analize i je povezuje spresjekom odgovorov intervjuiranih osob.

Dva opširni odlomki na koncu glavnoga dijela su posvećeni dokumentaciji tancev i jačak. Nabrojeni su tanci, ki su se skupili 2011. ljeta na potragi za Ivančanovimi izvori. Prikazani su akuratnimi kinetogrami, ke je izdjelao Goran Knežević. Kinetografija kao u prispodobi teško plesno pismo čini ulaznicu za univerzum, ki je samo malomu broju razumljiv. Istovrimeno je pismo, ko – naučivši i prepoznavši odredjene kode –jamči, da se tanci akuratno obdržu. Za poznavatelj*ice je ona mogućnost, koristiti ove plesne zapise kot preskriptivne izvore za ples.

Kritički diskursi u etnokoreologiji jur duže vrime ukazuju na to, da se plesne zbirke, ke su se postavile s ciljem postavljenja koreografijov, moraju provjeriti u pogledu na mogući uticaji u službi svrhe. Namjesto deskriptivnoga utvrdjenja plesnih gibanj pomoću plesnoga zapisa se etnokoreologija internacionalno giblje u istraživanju značenja i intenzije tanca i njegovih kulturnih pripisanj. Tanci se vidu kao peršonski izražaj – individualni izražaj tijela je pri tom važniji nego normativne predodžbe koreografirane kategorizacije. Da ova knjiga ne ide ovim putem je razumljivo – ipak je izašla iz druge pozicije. Pozicija, ka vidi njegovanje u folkloru kot centralni produkt etnografskoga istraživanja i stoga odgovara folklorističnomu mišljenju o upotribljavanju.

Notni zapisi su akuratne melodijske transkripcije s audio-primjeri s melodijom i tekstnimi varijantami. Transkripcije Filipa Tyrana i Hanesa Lasakovića se ne posvećuju najmanjim detaljem, ča zbog QR-dostupnosti originalnih snimak morebit već nije tako važno.

Moravsk*e Hrvat*ice, k*e Ivan Ivančan nije uključio u svoje istraživanje, se ova knjiga isto zgleda. Petar Tyran daje uvod u sociokulturalne aspekte, Zdenka Jelinkova piše o tanci. Publikacija na ov način uspije prenositi nadregionalnu samosvist gradišćanskih Hrvat*ic, ka se iz hrvatske perspektive nije uvijek uključila.

Publikacija svidoči o neumornom trudu Kolo Slavuja i njegovih centralnih akter*ic i jasno istakne značenje ansambla za gajenje i očuvanje tradicionalnih muzičkih i plesnih izražajev gradišćanskih Hrvat*ic. Perspektiva folklornoga ansambla je pri tom uvijek nazočna. Tako egzistiraju u knjigi folklor i živa tančena praksa – „autentična tradicija“, kako ju Andrija Ivančan zove – jedan uz drugu. Tako se jur u deskriptivnom dijelu o plesni običaji pojavljuju fotografije folklornih koreografijov. A i Kneževićevi kinetogrami se med ostalim odnosu na snimke foklornih ansamblov. Razumljivo je, da se razlikovanje iz gledišća folklornoga ansambla odnosno zastupnika folklorne scene u Hrvatskoj zamuti.

Iz gledišća znanosti je ovo razlikovanje važno, ipak se tančene tradicije Gradišća u nje prvotni obliki jur od Ivančanovoga istraživanja, u prispodobi sa značenjem, ko se pripisuje koreografiranim tancem za pozornicu, zatišću. Zato još predstavlja knjiga uspješan pokus, konačno rasvitliti i ovo zanemareno područje, ča se pred svim ugoda kroz Ivančanove tekste i ne na zadnje kroz originalne izvješćaje intervjuiranih osob, ke su nastal*e glavn*e ak ter*ice.

Ne stoji u pitanju, da se knjiga vrti o centralnoj ličnosti Ivana Ivančana, u čijem spominjanju nastane vidljivo, kako važno je Kolo Slavuju priznanje gradišćanskohrvatskoga plesnoga folklora sa strani hrvatske etnokoreologije i folklorne prakse. Ivančanovomu djelu u Gradišću je ovom knjigom postavljen monument, njegovo značenje se ekstremno naglašava. Gabriela Novak-Karall ipak ukazuje na to, da iako je ova knjiga na neki način i spominak na Ivana Ivančana, da je i puno već nego spominak. Knjiga da bude povod i poticaj za daljnja istraživanja i izvor za nove kreativne kulturne i umjetničke izraze. A ov inspirirajući impuls, ki si zaželji, zaistinu se širi s ovom knjigom.