28. oktobra, je autorica Ana Šoretić pozvala na dvojezično čitanje s naslovom „Svitlo i škurina i mi“. Večer literature i muzike se je održao u cogrštofskoj mrtvačnici.

COGRŠTOF — Moguće mrtvačnica nije svakidanje mjesto za čitanje – za ovu priredbu Ane Šoretić je bila ali sigurno dobri izbor. Prostorije, ke su nam tako vjerojatno samo poznate od pogrebov, su publiki ov put nudile mogućnost doživiti „škur“ i miran večer.

Za kratki čas su ljudi tako mogli ostaviti skrb i hektiku običnoga žitka vani pred vrati, pojti u sebe i razmišljati o žitku i smrti. Muzički je oblikovala Waltraud Theil na indijanskoj fruli ljubavi ovo čitanje, ko je bilo podiljeno na četire dijele:

Lučenje

Prvi dio ovoga večera je stao u znaku lučenja. Uz bečanski cimitor bezimenih, je stao i cimitor u Varaždinu u centru pažnje. Hrvatski tekst je u ovom dijelu pred svim tematizirao lučenje u kontekstu boja – u prošlosti i sadašnjosti – kade se proljiva nekrivična krv i razdvoji obitelje.

Jur dugo se cogrštofska autorica bavi s predmetom smrti. Veljek u prvom dijelu večera je Ana Šoretić tako mogla ljude upeljati u mirnu i tihu atmosferu, ka je ljude pozvala da počnu se baviti i sami malo razmišljati o svojoj osobnoj vezi prema smrti.

Jer kot je Ana Šoretić pogodno rekla, ne bojimo se smrti, nego umiranja. A moguće je jednomu ili drugomu mogla kroz nje tekste i otvoriti drugi pristup k ovoj tematiki ili još i malo zeti strah.

Spominki

Drugi dio čitanja se je zvao „spomeniki“ i se je počeo s melodijom Waltraude Theil na nje indijanskoj fruli, ka je za većinu publike sigurno bilo novo iskustvo. Posebni zvuk ovoga instrumenta je još i imao ča magičnoga za slušateljice i slušatelje.

Čuda djela i projekti autorice Ane Šoretić su za publiku zabavni i veseli – zamisliti se mora samo na predstavljanje skečov na youtube-kanalu HKD-a, u ki cogrštofska autorica koristi samo poslovice i znje knjige „Ki nosi, ne prosi“. Sigurno nisam bila jedina, koj su ove snimke polipšale čas korona-zaključenja početkom ljeta.

Pri priredbi „Svitlo i škurina i mi“ se je autorica pokazala od malo druge strani ča ali nije bilo manje zanimljivo ili ganutljivo. Osebujno ov drugi dio čitanja, u kom je tematizirala spominak na prošlo, je s različni primjeri predočila publiki, kako friško se more sve minjati i sudbina žitak teško pogoditi.

Preštala je i jako osobne tekste u spomenu na njoj jako drage osobe, ki su u publiki prouzrokovali gusinju kožu; a kod gledanja naokolo se je vidila i ta jedna ili druga suza. Slušatelji su u tom hipcu i sami počeli misliti na svoje drage pokojne; Ali ne nek na pokojne, nego i na sve žive i bolesne – na skupne doživljaje i lipe trenutke, ki su kot spominki sigurno najvridnije i lipše ča človik more imati.

„Svaka smrt ima svoj smih“

I ako je tematika smrti jako tužna i turobna, nasmijati se je na ovoj priredbi ipak moglo. Cijeli treti dio je stao u znaku ne tako ozbiljnoga zahadjanja sa smrću. U grobi pod zemljom su naime svi ljudi isti, tako se je Ana Šoretić malo ironski bavila našim društvom i njegovim mišljenjem. Ste si vi na primjer jur jednoč premislili, da su titule jako lukrativna stvar za klesare?

Preštala je zvana toga poslovice iz knjige “Ki nosi, neprosi” i predstavila malo neobične, zato ali tim šalnije i apsurdne, grobske natpise širom Austrije.

„Na drugi ubrov“

Četvrti, i zadnji dio čitanja „Svitlo i škurina i mi“ je imao naslov „na drugi ubrov“: Prijelaz i putovanje u drugi život su ovde stali u centru pažnje. Zvana toga je Ana Šoretić u teksti tematizirala i vezu k Bogu i molitvi kroz cijeli žitak človika, ča do smrti.

Publiki se tako nudila šansa i sama reflektirati o svojem osobnom stavu prema smrti, a pred svim ali i dalje prema Bogu i vjeri, odnosno žitku po našoj smrti.

Indijanska frula ljubavi

Priredbu je na koncu završila Waltraud Theil na nje indijanskoj fruli. Ukupno pet melodijov je predstavila publiki na ovom relativno nepoznatom instrumentu; zato je Ana Šoretić prosila i muzičarkud a bi predstavila ov instrumenat.

Frula je načinjena od driva vrbe i je kot instrumenat dio stare indijanske tradicije. Jur 15 ljet dugo prati ova posebna frula Porpušku kroz žitak i na različni priredba.

Prava moć i posebnost instrumenta je ali, tako Waltraud Theil, da duh drage udaljene osobe stupi k človiku, ako zagluši frula – ne samo tomu ki ju igra, nego svakomu ki ju čuje.

Tako je ova frula bila pravi muzikalni okvir za bogato čitanje Ane Šoretić, pri kom su ljudi mogli uživati, moguće nenaviknutu, tišinu i literarna djela autorice. Večer literature i muzike u Cogrštofu je na neki način ada bio i pripravljanje na svetak Svih sveti kot i na Mrtvih god.