Roman Kühn je novi direktor globalne organizacije Gesellschaft für bedrohte Völker (GfbV). Poslovno aktivan za narodne grupe i etnije je Roman Kühn ali jur duglje. GfbV po Olimpiji sada jur planira akcije za prvenstvo u Kataru.

Roman Kühn je od 1. januara 2022. ljeta direktor poznate i globalne organizacije za ljudska prava Gesellschaft für bedrohte Völker (GfbV), sa sidišćem u nimškom Göttingu kot i u glavnom gradu Berlinu. Od 2013. ljet je djelao Kühn, ki je zapravo anglist i znastvenik za politiku po struki, kot generalni tajnik za Mladinu europskih narodnosti (MEN) na sličnom području.

HN: Od 1. januara 2022. Ste sada na poziciji direktora Društva za ugrožene narode. Kako si človik more predstaviti Vaše svakodnevno djelovanje?

Roman Kühn: Jako čuda govorim. (se smije) Moje djelova- nje se zaista sastoji većim di- jelom od komunikacije. Sad na početku je naravno tako, da se mora razumiti organizacija: Da razumim, ke razine postoju, ke suradnike imamo, ki se skrbi za ka područja, kade su odgovornosti... Ide uvijek za to, da potegneš ljude s tobom, ako dojdeš u ovakovu peljajuću funkciju. To ča sada imamo, je izgradilo čuda marljivih ruk i GfbV je prilično velika organizacija u Nimškoj i Europi, a to se nije stvorilo od jednoga dana na drugoga, nego to su dugi procesi, ki ovde djeluju. Ako bi sada jednostavno došao i rekao „Ada imam tu i tu predstavu, a od sada to mora biti tako”, onda to obično ne funkcionira. Ide zaista zato, da se razumi, odakle je orga- nizacija, ki su igrači, ke regionalne grupe su u različni gradi i regija – ke su se djelomično posvetili drugim temam i načinjaju druge akcije – ki su kotrigi i kako funkcionira ured. Kot rečeno, to su glavne uloge i karakteri. A jednostavno je važno znati, kade su njevi interesi i pred svim kako se more ovde sve spraviti pod jedan krov i najti skupni put. To su momentano moje zadaće – i zaista je jako čuda komunikacije i razmjene.

HN: Ke peršonske cilje imate za Vaše djelovanje u GfbV odnosno ke teme vam ležu jako na srcu?

Kühn: Meni ide prvenstveno jednoč zato, da razvijam razumivanje i gradim povjerenje, jer svi organi GfbV-a sada gledaju i se pitaju „A sad je onde ki novi, ča ta zapravo djela?“ ili „Će to tako upraviti kot si mi to predstavljamo?“ Zato mi ide sada jednoč u prvom redu za povjerenje. Ja sam naravno u to djelo sobom zeo svoje vrime kod MEN-a i znanje o europski narodni grupa. Pri tom sam se i jako čuda naučio o mladini. Naravno znam i FUEN kot igrača ili Minority Safepack Inicijativu, Europeadu i tako dalje. Onde sam dobro informiran i kanim i nastati aktivan gledeć na moguće kooperacije. MEN, GfbV i FUEN imaju sigurno različna tematska težišća – ipak je GfbV aktivan na globalnoj razini i fokusira manjine u Afriki, Južnoj Ameriki, Sjevernoj Ameriki, Aziji i Australiji. Ali to ipak ne znači, da ne gledamo na europske manjine odnosno manjine u Nimškoj.

HN: Kot ste sada rekli, ste jur prije bili aktivni u MEN-u. Kako ste kot „dio većine“ došli u to područje?

Kühn: O kako je do toga došlo? (se smije) Mislim, da je u onu dob kod MEN-a – to je bilo 2013. ljeta – bilo sve jako otvoreno isto sa strani manjin. Ja sam ončas vidio na europskom forumu za mladinu, da je mjesto raspisano i sam se jednostavno naticao, jer mi je to bilo zanimljivo. Ja sam študirao političke znanosti i onde smo se učili o narodnosti i manjina. Zato sam bio jako otvoren prema ovoj temi. Ali naravno tribaš zato i drugi dio, i to je u ovom slučaju bio MEN. Oni su pri prvom razgovoru rekli: „Da, mi si moremo predstaviti, da more i človik, ki nije dio manjine, zastupati naše interese i napredovati s tim.“ A tako se je to razvilo. Djelo me je i ispunilo velikim veseljem. A u toku svojega djelovanja kod MEN-a, sam i bolje upoznao GfbV, jer smo si onda dilili ured odnosno još uvijek dilimo. Ali prem svega nisam mogao na sve vijeke ostati generalni sekretar MEN-a. U višoj starosti onda već ipak nisi tako vjerodostojiv. (se smije) Ali srićan sam, da sam opet došao u područje manjin.

HN: Ke centralne projekte ima GfbV trenutno? Ča su teme 2022. ljeta?

Kühn: Sad smo imali Olimpijske igre u Pekingu. To je naravno bila centralna tema pokazati na muku Ujgurov, muslimanska manjina, ka je zatvorena u takozvani – cinično izraženo – logori za preodgajanje. Premda su to naravno već koncentracijski logori. Onde je Kinezi u pravom smislu riči preodgoju: Ne smu govoriti svojim jezikom, familije se razdilu, ne smu živiti svoju vjeru, žene se silno steriliziraju, da se ova manjina koncem konca smanjuje i nestane. To su ada najstrašniji uvjeti, ke kineska vlada jednostavno zatišće i pokušava prekriti Olimpijskimi igrami. To je jako perfidno i vrhunac je bio, da su Ujguru dopustili važgati olimpijski plamen – to je bio vrhunac bezobraznosti i cinizma. Drugačije jur planiramo akcije za nogometno prvenstvo u Kataru. I ovde kanimo upozoriti na kršenje ljudskih prav, da Katar podupira islamiste i taliban i da ne postoji slobodna vjera. Ovde se opet hasnuje odnosno zloupotribljava športski event za greenwashing.

Med Peruom i Brazilijom se nakanjuje graditi ogromna cesta nasred prašume, i to je ljetos centralna tema. Ova gradnja ugrožava ondešnju manjinu Ašaninka. Onde se trenutno bavimo projektnom izgradnjom. Nadalje su to narod Banyamulenge. To je manjina u Kongu, čija sela milici važigaju. Nedavno se je i održao sastanak EU-AU, znači sastanak Europske unije i Afrikanske unije. Onde smo stali pred Saveznim kancelarstvom u Berlinu, da upozoravamo na nevolju te manjine. U Ruskoj imamo još temu, da poduzeće Nornickel kopa rudu i s tim zniči okoliš i životne prostore živin i indigenskih narodov. Ili drugačije formulirano: Zničenje ondešnjih prirodnih prostorov masivno ugrožava indigenske narode. To bi bio pregled, kako smo po cijelom svitu aktivni.

HN: Imate i konkretne primjere za akcije GfbV-a, ke su poboljšali situaciju ugroženih?

Kühn: Ide prvenstveno za pažnju. To se teško more miriti u istinski uspjehi. Ali da navodim neke primjere, kade je zaistinu došlo do političkih rezultatov: 2017. ljeta smo se zalagali za takozvanu vučju dicu. To su bile sirotice, ke su koncem Drugoga svitskoga boja proganjali iz Kaliningrada i ke su onda ljeta dugo živile u loza oko Kaliningrada i Litve. Onde su je hasnovali za najniže posle. Za tu vučju dicu smo zaprosili regres. A Nimška je onda zaista za tu vučju dicu, ka još živu se mora reći, platila. Iako su bili simbolični iznosi, ali ipak je to uspjeh, koga smo mi nosili. Drugačije usko sudjelujemo s Centralnim savjetom Romov i Sintijov u Nimškoj. Onde smo se zalagali za spomen-kamen, ki stoji s druge strani Bundestaga i piše „Spomen-kamen umorenih Sintijov i Romov u Europi“. Nadalje smo se i jasno pozicionirali protiv hasnovanja riči „cigan“. Naši cilji i projekti su dugotrajni. To je po mojem mišljenju i razlika med GfbV-om kot organizacijom za ljudska prava i pomoćne organizacije, ke u konkretnom slučaju i konkretno pomoru u odredjenom razdoblju. Kod nas su to uvijek jako duga razdoblja, long-line tako rečeno, i to triba svoje vrime i pred svim intenzivno djelo i istraživanje.

HN: Ugroženih narodov je na svitu čuda – borba seže od borbe za žitak i jake diskriminacije do „banalnih“ stvari kot borba za jezikom. Po ki kriterija se GfbV redi i stavlja težišća?

Kühn: Da, to pitanje je to sada natuknulo. Mi imamo na primjer referat u GfbV-u, ta se zove „prevencija genocida“. Ide ada u prvoj liniji za teška kršenja ljudskih prav, ke vršu države ili druge grupe na stanovničtvu. I ovde se pominamo za dugoročne stvari i kontakte, ke gajimo. Na primjer je jur već puti došlo do genocidov narodne grupe Jesidov, ka živu u Siriji i Iraku. Onde dojde IS i umara ljude i pokušava zatrti cijelu narodnu grupu – to je ovde naš fokus. A sad zamemo zgubitak jezika: to se samo teško more miriti, jer je to isto zgubitak identiteta i pelja nadalje k nestajanju etnije i narodne grupe. Ali jako gledamo na kršenje ljudskih prav.

HN: Gradišćanski Hrvati, čiji jezik je kot i sorpski u Nimškoj na UNESCO-ovom atlasu za ugrožene jezike, spadaju u agendu GfbV-a. Kako ocijenite šanse i mogućnosti takovih jezičnih manjin i kako bi GfbV mogao nastati aktivan?

Kühn: Mislim, da je Minority Safepack inicijativa bila prvi korak, na različni razina stvoriti pažnju u javnosti, skupa sudjelivati i isto uticati na politiku. Ako se uspije, nastati aktivan u ti točka, onda je to ipak ča, čim se more uticati na politiku. Tako to mora po mojem mišljenju funkcionirati, da se sklopu kooperacije. Svaka grupa, ka je ugrožena, sama ne more čuda dostignuti – to jednostavno neće funkcionirati. To je jednostavno premalo pritiska na politiku, a konačno ide uvijek za politiku i podiljenje pinez. Stopr kad se s tim baviš, moreš i bolje upravljati i stvoriti akcije. Ako se ništ ne učini, dobenu samo oni, ki su protiv tebe. To bi se na svaki način moralo prepričiti. Tomu si moramo biti svisni. I Minority Safepack inicijativa je sastavni dio – ta se ne smi izgubiti iz oka i pritisak se nadalje mora vršiti. Vidi se, ča EU-komisija ovde djela: Oni želju to sve, ovu inicijativu, jednostavno ignorirati. Jedino sredstvo protiv toga je, ostati aktivan. To jednostavno dura – ljeta, desetljeća. Mora se imati strpljenje.