Rodjena Fileška Marina Imširović djela kot diplomirana bolničarka i savjetnica za insuficijenciju srca u željezanskoj bolnici. Hrvatskim novinam je povidala o svojem poslovnom putu kot i o bolesti srčene slabosti.

UZLOP – Da se Marina Imširović iz Uzlopa sa svim srcem zalaže za nje zvanje i pacijente se upti od prve sekunde kad izobražena i diplomirana bolničarka kot i savjetnica za insuficijenciju srca govori o svojoj profesiji. Nje velik cilj je, da more čim već betežnikov informirati o slabosti srca i im tako pomoći i podupirati njevo zdravlje.

Prilikom pišačenja s Herbertom Prohaskom – za ljude s i prez insuficijencije srca – ko organizira Austrijansko kardijološko udruženje (Österreichische Kardiologie Gesellschaft) 30. septembra u Rušti se je stavio jači fokus i pažnju na ovu bolest, je Marina Imširović rekla prilikom razgovora s Hrvatskimi novinami o ovoj temi.

HN: Momentano djelate kot diplomirana bolničarka na srčenoj ambulanti u Željeznu. Kako je došlo do toga? Kako je izgledao Vaš poslovni put do sada?
Marina Imširović: Počela sam u Novom Mjestu u Strulnoj školi za socijalna zvanja Caritasa, kad me prvo nisu zeli u medicinskoj školi. Onda, kad sam bila dva tajedne onde, su me nazvali iz Beča iz Wilhelminenspitala, da morem dojti. Tako da sam onda skočila u Beč. Za ov poslovni put me je inspirirala jedna sestrica moje mame, i ta je jedno ljeto pred manom diplomirala u Wilhelminenspitalu, a onda i kroz moju starumajku. Nju je naime kaplja, ter sam onda bila već puti nazočna kad je došlo mobilno domaće podvaranje betežnika. To me je jako inspiriralo i sam onda jur svenek rekla „I ja kanim imati takovo zvanje!“. Znači kot dite sam jur znala da kanim imati zvanje na socijalnom području.

U Beču u školi sam svenek rekla, da nikada neću u internom odiljenju djelati. „Onde je dosadno, tamo uopće ne kanim“ sam bila mišljenja. Ta operativni aspekt, operacije, ljude „otpriti“ me je onda jako fasciniralo. To imaš i na internom odiljenju u bolnici, kad se na srcu operira, ali toga si prije nisam bila tako svisna moram reći. Ja sam i onda pala na ispitu za internu medicinu. Ispit smo imali usmeno a ja se nisam ufala moljati - ali morala bi: Pluća, slezenu... A onda mi je doktor rekao „Drugi put kad dojdeš ćeš mi namoljati sve nutarnje organe!“ Onda sam konačno uspješno položila ispit s dvojkom. A tako sam onda rek- la „Ne, interno odiljenje me sigurno viditi neće!“. Kad sam onda diplomirala sam se svagdir naticala. Na početku sam bila u Beču u plastičnom OP-u, ča je bilo jako jako zanimljivo - ali ja sam kanila domom na selo. Kratko vrime sam onda bila u Filežu u staračkom do- mu, to se je onda novo otprlo, ali za me kot mladu bolničarku je to bilo mrvu predosadno. Ja sam onda tribala ča drugoga, već izazovov. Konačno sam onda Željezno došla. Onde sam počela na otorinolaringologiji (HNO), kade sam bila šest ljet, kade je bila velika kirurgija tumorov. Pacijente su ončas htili još u Novo Mjesto i tako poslati - a primar Kierner je to onda k nam u Željezno doprimio. To je bilo jako interesantno moram reći, zanimljive ali naravno i teške operacije su to bile. Da, a onda sam opet rekla, vrime je za ča drugoga, ja tribam nove izazove i ne morem biti svenek na istom mjestu. Tako sam došla na odiljenje za porode, kade sam isto bila, s prekidom zbog karencije, sedam ljet. Ča mi se je onde najbolje vidilo je bila ta multiprofesionalnost: Ti imaš s jedne strani babe, doktore ali i bolničarke i njegovateljice - jednostavno ta multiprofesionalna i interdisciplinarna suradnja. Na primjer smo se jako čuda naučile od bab, ke su nas onda i obrazovale i razložile CTG, da znamo spoznati pogibel i kada moramo kako reagirati... Da, a na kraju onda to lipo, kad se beba narodi - to je zvanaredan doživljaj.

HN: Zač ste se konačno odlučili nastati savjetnica za insuficijenciju srca?
Imširović: Onda po opet oko sedam ljet sam ada opet rekla, da tribam ča novoga, a i po karenciji već nisam tako lako mogla u noćne službe - kad kamo ću s dicom? To se naravno mora sve s familijom i dicom koordinirati... Zato su mi rekli, neka idem na stazu dijagnozov na internom odiljenju, u endoskopiju. To onda ali s dicom isto ne bi tako lako moguće bilo, zato se je šefica za me zalagala da dojdem u interno odiljenje 1, to je kardiologija i nefrologija - ada ultrazvuki srca, dugoročna pregledanja, dugoročni EKG, visoki krvni tlak i stimulatori srca. A kad sam pak duglje onde djelala su mi rekli, je li ne kanim nastati savjetnica za insuficijenciju srca (Herzinsuffizienzberaterin). Sam si nek mislila: „O Bože, opet u školu!“. (se smije) Tako sam došla onda u Grac, kade se je održalo to obrazovanje. Nudili su to obrazovanje i u Tirolu - onde su pioniri na ovom području. Moram reći da je bilo lipo dojti malo van iz vlašće bolnice, da ča drugo upoznaš i da se znaš s drugimi, ki su došli iz različnih krajev Austrije, razminiti. Tako sam i upoznala jednu kolegicu iz Tarče, ka onde djela u centru za rehabilitaciju. S njom sam i nadalje još u kontaktu, kad i jedan dio naših pacijentov tamo ide, jer su u tom centru špecijalizirani na bolesti srca i krvotoka. Tako da moremo jako dobro kooperirati.

Da, a sad konačno moram reći da sam strašno rado na ovom odiljenju - iako sam prvo rekla da na interno odiljenje sigurno neću. (se smije) I u daljnjem školovanju kad sam upotpunila moje znanje i vidila ča je zapravo sve moguće, sam opet uptila kako zanimljivo je ovo područje uopće. Samo ako si premisliš, kako „jednostavno“ se srce more zapravo izminiti, ali ako srce ne dostaješ, da imaš onda mašinu - ako vidiš koliko mogućnosti zapravo imaš, kako daleko je medicina! Ja sam sada ekstremno rado ovde, a cilj je i za budućnost podvaranje u ekstramularnom području s telemedicinskim nadzorom. Kot je to na primjer SrceMobil (HerzMobil) u Šta- jerskoj i u Tirolu. Znači, pacijenti ki dojdu s kardijalnom dekompenzacijom u bolnicu - na primjer ako već nimaju sape i već ne moru sami dalje - moru sudjelivati u ovom projektu. Ako je pacijent štabilan i more opet domom onda se uputi u telemedicinski sistem i se onda tri misece dugo intenzivno opskrbljava - jednostavno zato, da ne dojde tako daleko da mora opet u bolnicu. Pacijenti moraju njeve vridnosti digitalno zapisati, kot u handy. Ove vridnosti onda bolnica isto vidi u sistemu. A ako se na primjer vidi, da ima pacijent najednoč dvi kile već ili visoki krvni tlak onda se mora kontaktirati i pitati zač je to tako – ada da se more jur pred tim pomoći i da uopće ne dojde tako daleko, da mora pacijent opet biti primljen u bolnicu.

HN: Ča su posebnosti odnosno izazovi na ovom području odnosno u Vašem zvanju i ča Vam se vidi na Vašem djelu?
Imširović: Ča mi se posebno dobro vidi je, da postoju kod insuficijencije srca različne štadije, a svaka je drugačija. Ti imaš onda još dodatne nazive za bolest, na primjer kot je to amiloidoza ili srčena opstruktivna kardiomiopatija - da imaš svagdir medikamenat, ki ti pomore. Mi ne zaustavimo insuficijenciju, ta se ne more zaustaviti, ali s medikamenti se more životno očekivanje povišiti a i tok bolesti smanjiti. Ja si onda, ako pacijent već puti dojde ili ako je opet primljen kod nas u bolnicu i mu opet ide čemerno, glavu trapim kako ga moremo podupirati da mu ide bolje. Ali kod nekih je onda i teško, posebno kod onih ki su jako tvrdoglavi i velu da se na primjer ne kanu odreći masnoga jila ili alkohola, i ki ne kanu svoj životni stil prilagoditi i si dati pri tom pomoći. Ne samo medikamenti su važni kod ove bolesti nego na primjer i da se pacijenti giblju, da ne već od 1,5 litrov na dan piju, da ne jidu masno i slano - to sve skupa sliši. Najvažnije su pri tom i redovite kontrole kod doktora - minimalno jednoč ili dvakrat u ljetu, da se načini ultrazvuk na srcu: Kot se i triba servis kod auta, je to servis za tijelo da se načinu te redovite kontrole ili da se ide na rehabilitaciju. Dvakrat u pet ljet je to moguće, a to neka ljudi i iskoristu.

HN: Kako se pokaže insuficijencija srca?
Imširović: Klasični znaki su voda u noga, smanjenje učinkovitosti ili da pacijenti već ne dostanu sape. Oni jednostavno običnu svakidašnjicu već ne moru obladati. Znači, ako je pitaš je li moru na primjer još dva kate pojti piše, onda velu ne, oni moru jur po jednom ili samo po pol katu postati. Neki nimaju već apetita ili zbog vode friško udebljaju. To su takovi klasikeri.

HN: Ča se more protiv djelati, odnosno jur unajpr djelati da uopće ne dojde do insuficijencije srca?
Imširović: Obiteljska anamneza je svenek dobra. Ako su jur znamda majka, otac, braća i staristarji sa srcem imali poteškoće onda je dobro da se jednoč u ljetu načini pregled zdravlja. Čudakrat i preporučujem pojti jednoč u ljetu k internistu, ki načini onda ultrazvuk srca se onda vidi je li je sve u uredbi. Kot sam jur rekla, to je onda kot servis za tijelo. Ča je zaistinu dobro, da Austrijanska bolesnička blagajna (ÖGK) šalje ljudem u starosti od 40 ljet pozivnice za opskrbu za zdravlje, kot upozorenje da se opet ča za tijelo djela.

Mi imamo pacijente, ki su i 35, neki imaju i prirodjenu falingu na srcu. Je i mladih ljudi ki imaju upaljenje na srcu, onda se isto more razvijati slabost srca, ko se ali i opet poboljša ako upaljenje uplane. Ipak velimo onda pacijentom da moru i nadalje paziti i redovito pojti na kontrole kod internista.

HN: Angažirani ste za ovu bolest i se njom bavite i u Vašem slobodnom vrimenu na kreativni način. Na socijalni mriža informirate ljude, napisali ste na primjer i (hrvatsku) pjesmicu a na poslu ste inicijatorica kreativnih kooperacijov. Odakle zamite inspiraciju?
Imširović: Na primjer ta srca, ka sam dala načiniti od školaric i školarov Theresianuma Željezno, skupa s kolegicom, ka je nadležna za PR kod nas u bolnici, sam vidila jur jednoč u okviru praktikuma u Štajerskoj u jednom centru za rehabilitaciju u auli - to mi se je onda tako jako dobro vidilo. Zato sam si mislila da bi tako ča bilo i kod nas na hodniku lipo, da ne izgleda tako dosadno nego da se ćutu pacijenti dobrodošli i da jednostavno ne pusto i turobno izgleda. Reakcije pacijentov smo jur dostale, a bile su jako pozitivne, kad velu „O kako su ovo lipa srca!“. To veljek sve drugačije izgleda.

Zvana toga si i jako čuda čitam o nozologiji i tako, ali kad rešerširam koč-toč kakov kipić vidim i si mislim „Da, to bi bilo dobro.“, pak sve ideje skupljam a na kraju onda na primjer tako ča ispadne.

HN: Ča su Vaši cilji za budućnost? Ča si željite za Vaše pacijente?
Imširović: Cilj je da insuficijencija srca bude još jače proširena u javnosti. Aš ako samo malo premišljavamo, o raku ili visokom srčenom tlaku na primjer se svenek ča čuje u mediji ili od strani kakovih institucijov - a o srcu tako čega nije. Jednostavno je važno za budućnost da se jača svist za ovu bolest, i da bude jače prezentna u javnosti, u našem društvu i mediji.

Djelomično ljudi uopće ne znaju da postoji ova bolest. To vidim i u ambulanti za stimulatore srca, da pacijenti, pogotovo ki imaju zbog aritmije implantiranoga defibrilatora, da bi se obašla nenadijana srčena smrt, ne idu na kontrole i pregledanja. Neki nimaju još i prave medikamente, ali imaju jur noge pune vodom kad dojdu kod nas nutar i se još čudu i ne znaju da imaju slabo srce. To je onda svenek teško - a cilj je da se izgradi podvaranje i da je znanje i svist o ovoj bolesti već prošireno u javnosti.

intervju je peljala Dijana Jurković