Od juga u sjevera u četiri dani skažu Stinjačani povezanost s Putujućom Celjanskom Marijom. Po jedanaesti put su ljetos opet zeli jako dužičak put na sebe.

Na Unebozastupljenje su se iz Stinjakov još i dvi grupe hodočasnikov otpravile na put. Tradicija je naime, da Stinjaki hodočastu na ov svetak u štajersko mjesto Maria Fieberbründl, a to tako, da na vrime dostignu ondešnju mašu u deseti ura. Ljetos se je iz Stinjakov otpravila još druga grupa hodočasnikov u potpuno drugi smir. U peti ura je farski moderator Thorsten Carić služio mašu u Stinjaki. Ukupno 20 ljudi se je ljetos odlučilo za shodišće k Putujućoj Mariji u kih 140 kilometrov udaljeni Pandrof.

Shodišće k Putujućoj Mariji nova tradicija

Na shodišću diskutiraju kotrigi grupe o tom, kako se je zapravo počela ova nova tradicija – u medjuvrimenu su prvi kotrigi grupe jur mogli svečevati desetu obljetnicu shodišća k Putujućoj Celjanskoj Mariji. Grupa Stinjakov je 2009. ljeta po prvi put hodočastila u Pinkovac. Stinjaki su ončas zakasnili na mašu i vjerniki su je morali čekati, jer su puti i stazice po loza bili od ondašnje teške poplave jako naškodjeni. Ljetodan kašnje je Putujuća Marija onda gostovala u Klimpuhu, rodnom mjestu ondašnjega stinjačkoga farnika Ignaca Ivančića, a čisto mala grupa od pet ljudi se je otpravila piše prvi put na duži put. 2010. ljeta, kad je kip Celjanske Marije boravio u Beču i Bizonji, je grupa pauzirala – danas bi vjerojatno prebrodila i ovakove distance – i potom je došao u Stinjake. Kad su 2012. ljeta predali Putujuću Mariju Koljnofcem, je jur bilo jasno, da kanu hodočastiti tamo.

Od 2013. ljeta hodačasti grupa prez prekida i to u bližu i daljnju okolicu: U Koljnof, Veliki Borištof, Uzlop, Čajtu, Hrvatski Jandrof, Cogrštof, Nardu, Celindof i Pandrof. Kad grupa 2020. ljeta zbog zatvaranj nije mogla hodočastiti s prenoćevanji, organizirali su jednodnevno shodišće u Maria Bild u jeništrofskom kotaru.

Spočetka je obitelj Schiller preuzela organiziranje i izvidjenje rute. 2014. ljeta se je pridružila obitelj Živković. Skupa organiziraju smješćaje i skupne objede, a još i za pauze organiziraju južinu. Hodočasniki se ada moru samo koncentrirati na put. I dodatni prtljag kot i pilo vozi dugoljetni šofer Hermann Zieserl.

Dalek put do kipa Celjanske Marije

Put na prvi dan je skoro svako ljeto isti – čuda južnijih sel nego su Stinjaki jednostavno nije. Tako da pelja put svako ljeto u susjedski Ličištrof, a onda prik Ličištrofskoga vrha u Dolnju Bortu. Na put u sridnje Gradišće postoju uvijek dvi opcije: ili prik Pisanoga briga, onda pelja put kroz idiličnu, ali brigovitu Vlahiju ili okolo Pisanoga briga, za ki se je grupa ljetos odlučila. Po objedu u lipo restauriranom Solunku se je grupa polako približila prvomu cilju u Livki.

Drugi dan se je grupa mogla malo odmoriti. Samo kih 28 kilometrov, a to po lipi, lozni puti u hladu, je grupa tribala do smješćaja u Haračunu. Dobra priprava za treti dan: Ta je naime iziskao kih 45 kilometrov do Porpuha, a to ov put ne po suncu, nego po vjetru (nažalost nikad ne iz odzad).

A i drugo presenećenje je donesao treći dan. Pokidob su organizatori imali poteškoće najti smješćaj za grupu samo za jednu noć, putovala je grupa vlakom iz Porpuha u Jojzu i drugi dan jutro opet najzad. Za mnoge hodočasnike prva vožnja vlakom po mnogi ljeti – novigradski kotar je naime jedini kotar Austrije prez željezničkih prugov. U pogledu na to, je bilo čudjenje ovoj funkcionirajućoj infrastrukturi veliko. Da si se na četvrti dan jutro još jednoč morala odaljiti od jur tako bliskoga cilja je naravno smanjio motivaciju. A i da se reklame pandrofskoga outlet centra jur izdaleka krisu, isto nije pomoglo. Ali raspoloženje u grupi je zapravo uvijek dobro, a i predmoliteljica Marica Grandić zna, kako mora peljati vjernike.

Različne motivacije

Motivacija za ov daleki put je različna. Hodočasniki hvalu za zadnje ljeto i prosu za daljnju pomoć: „Svaki varča ima, ča ga spravi na put“, o tom su si svi složni, jer samo veselje nije dost za ovakov dalek put. Predmoliteljica Marica Grandić u svoji molitva uključuje cijelo selo, betežnike, mladinu i duhovnike. Uz svakidanje očenaše i rado jaču marijanske, a i druge jačke. To da je ljudem osebujno lipo, a boli se za to vrime pozabu.

Slično da je i kod cilja, kad se jačuć ulazi u crikvu k kipu Celjanske Marije. Onda da se pozabi sve i ta ćut je svaki kilometar vridna.

U Pandrofu su hodočasniki ljetos sami ulazili u crikvu, samo farnik Borenić je slučajno bio u crikvi i pozdravio hodočasnike. Po objedu u Pandrofu su onda još jednoč skupa ulazili u crikvu, kade je je čekao bus iz Stinjakov i pojedini vjerniki iz okolice.

Mašu je uz mjesnoga farnika Borenića služio bivši farnik na Stinjaki, Štefan Jahns. Po skupnoj procesiji okolo pandrofske crikve i agape u prelipoj farskoj dvorani, se je grupa opet otpravila na put domom. A jur u busu se je pominalo, kako bi kljetu mogli pojti u Kalištrof.