Kih 30 ljet je Velikoborištofac Rudi Berlaković u Hrvatski novina pisao o športu, a pred svim o nogometu. Povidao nam je o tom djelovanju, o lipi i izazovni momenti.

HN: Zač uprav nogomet?

Rudi Berlaković: Ja sam bio s nogometom jur kot mali dičak povezan. Jur kad sam popao bižati, sam se jur htio labdati. A kašnje sam se igrao u školskoj momčadi kod Velikoga Borištofa, a kašnje u prvoj momčadi. Onda sam bio trener. I s četrdeset ljet sam onda završio svoju nogometnu karijeru i sam nastao nogometni sudac. Tako da sam i onde bio povezan do mojega 60-oga ljeta. A onda sam završio kod sucev. Onda je bila moja karijera, s nogometom direktno povezano mimo.

HN: Koliko puti u tajednu si onda bio u službi suca?

Berlaković: Na vikend sam htio biti dva do tri pute kot nogometni sudac na poslu. A to je po cijelom Gradišću išlo. A izvan Gradišća sam sudio u Regionalnoj ligi istok. Tako da sam i u Dolnjoj Austriji i u Beču peljao neke utakmice.

HN: A kako je počela tvoja novinarska karijera?

Berlaković: No Petar (Tyran) me je nazvao. Karall Ignac mu je to bio predložio, da bi morali dostati šport u novine. A Karall Ignac je Petru predložio mene, a on me je nato kontaktirao. I tako je došlo. Onda su mi kompjutor doprimili. Ja nisam imao pojma o programu i svemu, ali ipak sam počeo. Ja mislim to je bilo 1993. ljeta. S jesenskim prvenstvom sam počeo.

HN: A kako ti je na početku bilo pisati o ti utakmica?

Berlaković: No na početku je bilo jako naporno. Tribao sam čuda vrimena, jer se nisam putio s novim kompjuterom i s novim programom. Ali lipo polako je to onda išlo sve brže, laglje i bolje. A i kompjutori su nastali brži i bolji. Ali vikend sam svenek posvetio pisanju i nogometu, da.

HN: Znači kada si pisao svoje članke?
Berlaković: Čuda puti sam htio informacije stopr u pandiljak dostati. Onda sam još podučavao dopodne. A otpodne sam onda htio pisati, a to tako dugo, dokle sam htio zgotoviti. To je moglo koč durati i do pandiljka u polnoći.

HN: Ča ti je bilo osebujno važno, kad si pisao o športu?

Berlaković: Ide za to, da sve novine ili veliki dio novin imaju i šport. A u Hrvatski novina to uopće nije bilo. Neko vrime je bilo, ali onda su to bili neki izvješćaji pred tim, da se je na primjer predstavilo pretprogram ili koč su bile neke utakmice. Ali kad sam ja htio početi, sam zaistinu sva gradišćanskohrvatska društva htio doprimiti u jednom izvješćaju. Za utakmice, kade nisam bio, sam suradjivao s drugimi novinari od BF-a i kašnje od BVZ-a. Od njih sam htio dostati podatke, a te sam htio onda predjelati.

HN: Si dostao čuda reakcijov na tvoje tekste?

Berlaković: Moram reći, da sam dostao relativno malo reakcijov. Ne negativno ali i ne pozitivno. Ali ja mislim, da si svaki barem čita svoju momčad.

HN: Imaš kakove lipe doživljaje u vezi s pisanjem, na ke se rado spominjaš?
Berlaković: To je bilo već dogodjajev, osebujno kad sam još sam bio nogometaš. To su bile jako lipe utakmice, ali koč sam bio i jako tužan.

HN: Iako si sad prestao pisati, ćeš dalje pojti na igrališće?

Berlaković: Na igrališće ću dalje pojti i to uglavnom u okolici. Imamo dost nogometnih klubov, i hrvatskih.

HN: A ćeš nam uvaditi, za ke klube ti navijaš?
Berlaković: Ja sam u prvom redu za svoj klub, za Hrvate. Ali isto tako me zanimaju i druga hrvatska sela. Ja nisam tako furiozan navijač za koga, ali meni se vidi engleski nogomet i nimški nogomet.

Ja se nek kanim još zahvaliti čitateljem, ki su čitali šport. Ufam se, da sam je mogao s tim i razveseliti već koč znamda i rasturobiti. A sad ću konačno uživati svoju mirovinu.

Tereza Grandić