Jur po 15. put se ljetos održava većjezično naticanje Reci multi, ko neka istače većjezične sposobnosti školaric i školarov. Inicijativu zato je 2009. ljeta štartalo „Društvo za integraciju” a med osnivačicami našla se je i sadašnja dobitnica MiniMetrona Cvetelina Ortega.

Ljetošnje geslo je bilo „Suodlučiti, suoblikovati – moj glas, moj čin“. Prilično otvoreno geslo sa sedmimi podtitulami nudilo je jako čuda mogućnosti za interpretaciju. Tako i u gradišćanskom finalu, nedavno u zemaljskom študiju ORF-a.

Ukupno devet različnih jezikov uz nimški je bilo zastupano na naticanju. Širom Austrije je sudjelivalo prik 300 govoračic i govoračev, a to na 38 jezikov. Većjezičnost, ka se drugačije u Austriji samo rijetko ili nikad ne zrcali. U Beču je u medjuvrimenu svako drugo dite većjezično. Uglavnom su po svitu većjezični ljudi u većini. Procjenjuje se, da je med 60 i 75% človičanstva većjezično. U austrijskom društvu se ova činjenica samo slabo zrcali u javnom postupanju. U vrimenu jako dobrih automatskih prevodilačkih mašin i još boljih tehničkih mogućnosti još uvijek nije normalno ponuditi formulare na različni jeziki niti označiti javne ustanove na različni jeziki. Strah od tudjega morebit nerazumljivoga je izgleda, osebujno kod jednojezičnoga stanovničtva, još uvijek prevelik.

Jedini prostor, kade je većjezičnost najednoč pozitivna je u ekonomski pitanji. A u vezi s ekonomijom je pravoda uvijek važno odrediti, je li je ta jezik svitski jezik ili „samo” regionalni jezik ili još „gorje” kakova varijanta nečega. Kapitalistička premišljavanja o vridnosti jezikov su se nažalost ugnjazdila i u glava onih većjezičnih ljudi, ki onda sami od sebe govoru, da njihov jezik „nije toliko vridan” kot kakov drugi. To ne smi začuditi. Različne političarke i političari i zastupničtvo hrvatske manjine govoru redovito da je prednost znanja gradišćanskohrvatskoga ta, da se tim otvara svit u druge slavske jezike. To je pravoda istina. I prednost je isto. Ali i to funkcionira samo s odredjenim vlašćim zanimanjem i daljnjom učnjom.

Na naticanju „Reci multi“ imao je školar Simon Palatin, a zapravo i njegov brat Lorenz, zanimljiv drugi argument, ki bi se morao čim jače širiti. Govorio je o gradišćanskohrvatskom jeziku kao svojim sigurnim mjestom, takozvanim safe spaceom.

Safe space, u zadnje vrime jako popularna rič, pridonaša čisto drugu razinu toj diskusiji. U vrime sve većih psihičkih poteškoć kod mladih moralo bi se već gledati na tu činjenicu, da je materinski jezik obično i ta jezik, u kom se govoračica ili govorač najbolje ćuti. Ke posljedice ada ima zatajanje toga ljubljenoga jezika na psihu se ne smi podcijeniti. U tom smislu: Širimo safe spaces i stvaramo sigurna mjesta za naše prve jezike.