Njegujući uspomenu i odajući po čast ocu hrvatske književnosti, za sva djela njegova ka nam je ostavio u temelji i zalogu hrvatske nacionalne književnosti, na poseban ćemo način obilježiti velikih pet stoljeć, pola jednoga tisućljeća hrvatskoga stiha! Ovom prilikom zajedno ćemo se podsjetiti početka epa »Judita« (Marulićeva invokacija Bogu).

Dike ter hvaljenja presvetoj Juditi,

smina nje stvoren ja hoću govoriti

zato u moliti, Bože, tvoju svitlost,

ne htij mi kratiti u tom punu milost.

Ti s on ki da kripost svakonu dilu nje i nje

kipu lipost s počten´jem istinje;

ti poni sad mene tako jur napravi,

jazik da pomene a misal pripravi.

Udahni duh pravi u mni ljubav tvoja,

da sobom ne travi veće pamet moja,

bludeći ozoja z družbom starih poet,

boge čtova koja, kimi svit biše spet.

Da ti s’nadasve svet,

istinni Bože moj,

ti daješ slatko pet, verni si ti pokoj,

a ne skup trikrat troj divička okola,

pridavši još u broj s kitrom Apola.

Uzdvigni odozdola glas moj

k nebu gori

gdi tvoga pristola čtuju svetih zbori

da der u tvem dvori budu ti uslišan,

dokol izgovori od Judite pisan.

(I, 1-19)

Kuća don Dujma Balistrilića nalazi se u Nečujmu i Marko Marulić (* 18. 8. 1450. — †5. 1. 1524.) je morebit baš u vrime pisanja »Judite« boravio u Nečujmu (malo naselje u uvali na Šolti prik puta Splita) inspiraciju pronalazeći u šoltanskoj Vallis surdi (= gluhoj uvali) kade su živili i se sastajali književniki u tu dob.

Morebit je to bilo u vrime kada je Marko Marulić po don Dujmovoj želji prevodio »Imitaciju« tj. 1500. ljeta u juniju „na molbu i na trošak“svojega kuma Balistrilića i s istom namjenom kako će spjevati i »Juditu«, „neka ju budu razumiti i oni koji nisu naučeni knjige latinske aliti dijaćke“.