Polazimo od pretpostavke da bi jeziki šest autohtonih narodnih grup u Ausriji tribali biti službeni jeziki. Nadalje polazimo od toga da su hrvatski u Gradišću i slovenski u Koruškoj i Štajerskoj službeni jeziki u ustavnom rangu i da je u odredjenom dvojezičnom području hrvatski (ili slovenski) drugi službeni jezik uz nimški. Ako smo to zaista i svi razumili — mora se nažalost pretpostaviti, da to kumaj gdo zna i zvećinskoga naroda, a takaj je broj onih jako mali, ki bi kao pripadniki narodnih grup tribali znati o položaju važnosti svojega jezika — onda je samo dosljedno, da i svoj jezik stavimo na istu višinu i ljestvicu kao i jezik kim se služi većina i Gradišćancev i Gradišćankov, Austrijancev i Austrijankov.

Dakle je u teoriji hrvatski ravnopravan nimškomu u Austriji a pred svim u Gradišću. A sad jur duga ljeta čujemo, da ako negdo kani dostati austrijsko državljanstvo — a tomu/joj se naravno more dodiliti i u Gradišću — mora znati u dovoljnoj mjeri i nimški. To more biti dosta visoka letva, more biti dosta teško za dostignuti, ali zapravo se svi u Gradišću i Austriji u tom slažu da je poznavanje nimškoga jezika uvjet za dostajanje austrijskoga državljanstva. Ako se pak negdo doseli u dvojezično područje, kade je uz nimški službeni jezik i hrvatski onda je samo po sebi razumljivo, da triba znati i drugi državni, službeni jezik. To ča je u neki drugi zemlja po sebi razumljivo, npr. u Švicarskoj, da ljudi moraju vladati ne samo jednim nego i drugim, tretim… službenim i državnim jezikom, zač to nebi bilo isto u Gradišću odnosno Austriji.

Mi pravoda polazimo iz jako defenzivne pozicije, jer nam još uvijek sidi na pleća kompleks manjevridnosti brojnih naših preocev i pramajkov, ki nisu znali dovoljno nimški i su zbog toga morali pretrpiti mnogo predrasudov i zapostavljanj. Ali danas je drugačije. Danas već nima niti jednoga med Hrvati i Hrvaticami ni u Gradišću niti negdje drugdir u Austriji, ki ne bi znao nimški, ali je sve već onih ki već ne znaju ili samo slabo hrvatski. Ako smo dalje dosljedni onda je samo logično da svaki stranac, ki kani dostati austrijsko državljanstvo, u Gradišću mora vladati ne samo nimškim, nego i drugim odn. tretim državnim jezikom. A druga logika je, da bi svaki Gradišćanac i svaka Gradišćanka obavezno morala znati uz nimški i drugi ili treti zemaljski i državni jezik. To su naši stari pak svladali i se naučili i nimški — a isto bi tribali biti u stanju i današnji mladji, naime da bi se naučili i hrvatski i madjarski. Zapravo je to jako prošireno u Europi, da gdo kani nešto nastati i postići u toj zemlji, mora znati i druge jezike ove zemlje. Evo, pomozimo Gradišću i Gradišćancem i spravimo ih na ov put većjezičnosti. Ćedu nam biti koč zahvalni.