Nije triba ni pažljivo pratiti gradišćansku, austrijsku, europsku, svitsku politiku, ča se dogadja med nami i okolo nas, da se more dostati dojam, utisak: ovo sve teče bez glave i repa, bez ikakove pameti a još manje iskustva a kamo li dalekovidnosti.

Automatski se stavlja pitanje: Gdo je ovde na kormilu, gdo ovo pelja i gdo je od ovih u stanju bilo koga uvjeriti od bilo čega? Toliko puti korišćena krilatica „Dajte dici, mladim komandu polag poznate Grönemeyerove jačke „Kinder an die Macht“ je vrlo atraktivna, moderna i otvorena, velikodušna i perspektivna. Ali ča je ako ide na gusto? Ča su onda dica, mladi u stanju?

U Austriji imamo tako mladu vladu kako zapravo još nikada ne — ali i takovu krizu kakovu jur dugo ne! Barem se ni zreliji već ne moru spomenuti, da je koč bilo tako na gusto kako je sada. Pak moramo bolno iskusiti: sve manje su ljudi — pred svim i mladi — pripravni slušati a još manje slijediti mlade političare. Sad kad svagdir škriplje, kad je sve teže, sve gušće a takaj i sve pogibeljnije, sada najednoč svi počinju vikati „gdo će pomoći?“. Sada se opet sve glasnije javlja želja za iskušenimi, zrelimi i dalekovidnimi ljudi… i u politiki. Za takovimi, ki imaju iskustva, ke se sluša ne samo u zemlji nego i vani, ki imaju autoritet i znanje a pred svim i pravu mjeru odoka (Augenmaß) i ki imaju rado citirani „standing“, dakle i stoju za tim ča velu i da ta njev stav prihvaćaju i drugi.

U ovi teški dani koronapandemije a kao posljedica toga i gospodarske krize sve već moremo opaziti, da pred svim mladi si ništ ne daju reći od mladih. Dokle je sve „pipi fino“, dokle pak sve teče kao po loju i su svi medjusobno „busi busi“ i „lumpi pumpi“, donle sviti sunce i blagi vjetar kripi dušu i tijelo. Neće već dugo durati pak ćedu opet nastati sve glasniji oni, ki potribuju viši autoritet, iskušenije ljude, čija rič i mišljenje se cijeni i poštuje i doma i vani. Morebit da pred svim sada, u teški časi dolazi na vidilo, na svitlo dana, da mnogim političarom a pred svim i političarkam ne ide za boljitak nečega, za zajednički napor da ovu državu peljaju kroz burno morje. Njim ide pred svim za to, kako bi bušili čim veće škulje u ov brod da bi se čim prije potopio.

Gadno je i odurno slušati, gledati i iskusiti, kako se pozicije pred svim opozicije stalno minjaju, samo da bi naškodili vladi (pitanje zaključanja je najbolji primjer za to). A ova vlada se ne more naslanjati ni na političko ni človičje iskustvo, nima nikakove mriže vezov i poznanstav — ča je bio slučaj s prijašnjimi koalicijskimi vladami i socijalnimi partneri.

Pokidob nije pristojno sumljati u pamet brojnih naših političarkov i političarov, ostaje samo da ispitamo su li nazlobni ili pokvarenoga karaktera?