Europska unija proglasila je ljeto 2018. »Europskim ljetom kulturnoga nasljedja, jerba«. Ovo tematsko ljeto neka stvara svist i razumivanje za europsku povijest u europske vridnosti i neka ojača europski identitet. Cilj je svih mjerov u ovom okviru, da se pokazuje na značaj i važnost kulturnoga jerba, nasljedja odnosno bašćine za društvo i gospodarstvo i da postane svisno ukoliko ovo sve triba čuvati, braniti i načiniti pristupačnim. Osebujno se pri tom triba zgledati na aktualne izazove kakovi su to na primjer digitalizacija, financiranje, opterećenje okoliša ilegalno trženje s kulturnimi dobri.
Ovo tekuće 2018. ljeto je znamenito i značajno spomen ljeto. Pred 100 ljet je utemeljena Prva Republika Austrija — onda je današnje Gradišće pravoda još bilo dio Cistlajtanije odnosno ugarskoga, kraljevskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije.
Daljnje težišće ovoga europskoga ljeta kulturne bašćine je arheologija, ka omogućuje otkrivanje draguljov, ke u sebi krivaju povijest i da ju načinja pristupačnu ljudem. Ovomu odgovara i »Dan spomenika« u europskom ljetu kulturne bašćine pod geslom „Dilimo dragocjenosti i dragulje“. Cilj je pred svim da se pokaže na značajnu ulogu spomenikov za stvaranje svisti i da tim daje svoj važni i potribni doprinos jačanju europskih vridnost i identitetu.
Vrlo zanimljivo je ovo u pogledu na tekuće demografske promjene širom svita, a posebno i u Europi. Tako je Savezni ured za spomenike izjavio kako spomeniki predstavljaju prošlost, kuju kulturni krajolik, i su dio našega identiteta a tako i važan element za imidž naše zemlje i države — a tim, naravno, i važan čimbenik za gospodarstvo i turizam. Uoči ovoga spominjanja, sjećanja na starija vrimena, jur prošle kulture i iskapanja, ili je bolje reći: ponovno otkrivanja starinskoga triba gledati i viditi na primjer i obnavljanje baroknih freskov u crikvi u Pandrofu i Novom Selu na Hati. Pokazatelj je to na vraćanje nečemu, ča je jur bilo, ča se odgovornim pak nije vidilo kad su krenuli u novu dob i nove epohe i u crikveni i umjetnički posli — a sada njihalo (Pendel) opet ide na drugu stranu. To je tok vrimena, moglo bi se reći, ili bi mogla služiti i krilatica da „sve se opet vraća“. No sve se ne more vrnuti, ali neke stvari se očito opet pojavljuju, a je li se to naziva neokonzervativizam ili „back to the roots“, dakle najzad izvoru i žilju, je posao osobnoga pristupa.
Ovo vraćanje nečemu staromu, ča bi se iz današnjega gledišća moglo činiti opet boljim, mogući je i odgovor na to da ni „novo“ nije ljude potpuno uvjerilo. A Huntingtonov „Clash of civilization“, sukob, nesklad civilizacije bi se mogao pokazati upravo i u ovom vraćanju spomenikom i otpor puno tomu ča je novo...