Europska unija proglasila je ljeto 2018. »Europ­skim ljetom kulturnoga nasljedja, jerba«. Ovo temat­sko ljeto neka stvara svist i razumivanje za europsku p­o­vijest u europske vridnosti i neka ojača europski identitet. Cilj je svih mjerov u ovom o­kviru, da se pokazuje na zna­čaj i važnost kulturnoga jer­ba, nasljedja odnosno bašćine za društvo i gospodarstvo i da postane svisno ukoliko ovo sve triba čuvati, braniti i načiniti pristupačnim. Osebujno se pri tom triba zgle­dati na aktualne izazove kakovi su to na primjer digita­li­za­cija, financiranje, optere­će­nje okoliša ilegalno trže­nje s kulturnimi dobri.

Ovo tekuće 2018. ljeto je znamenito i značajno spomen ljeto. Pred 100 ljet je utemeljena Prva Republika Austrija — onda je današnje Gradišće pravoda još bilo dio Cistlajtanije odnosno ugarskoga, kraljevskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije.

Daljnje težišće ovoga europskoga ljeta kulturne baš­ći­ne je arheologija, ka omogu­ćuje otkrivanje draguljov, ke u sebi krivaju povijest i da ju načinja pristupačnu ljudem. Ovomu odgovara i »Dan sp­o­menika« u europskom ljetu kulturne bašćine pod geslom „Dilimo dragocjenosti i dragulje“. Cilj je pred svim da se pokaže na zn­ačajnu ulogu sp­omenikov za stvaranje svisti i da tim daje svoj važni i potribni do­prinos jačanju eu­ropskih vridnost i identitetu.

Vrlo zanimljivo je ovo u pogledu na tekuće demograf­ske promjene širom svita, a posebno i u Europi. Tako je Savezni ured za spomenike izjavio kako spomeniki pred­stavljaju prošlost, kuju kultu­­r­ni krajolik, i su dio našega ide­ntiteta a tako i važan element za imidž naše zemlje i države — a tim, naravno, i va­žan čimbenik za gospodarstvo i turizam. Uoči ovoga spo­minjanja, sjećanja na starija vrimena, jur prošle kulture i iskapanja, ili je bolje reći: po­novno otkrivanja starinskoga triba gledati i viditi na pri­m­jer i obnavljanje baroknih freskov u crikvi u Pandrofu i Novom Selu na Hati. Pokazatelj je to na vraćanje nečemu, ča je jur bilo, ča se od­govornim pak nije vidilo kad su krenuli u novu dob i nove epohe i u crikveni i umjetni­čki posli — a sada njihalo (Pendel) opet ide na drugu stranu. To je tok vrimena, m­oglo bi se reći, ili bi mogla služiti i krilatica da „sve se opet vraća“. No sve se ne more vrnuti, ali neke stvari se očito opet pojavljuju, a je li se to naziva neokonzervativizam ili „back to the roots“, dakle najzad izvoru i žilju, je posao osobnoga pristupa.

Ovo vraćanje nečemu sta­romu, ča bi se iz današnjega gl­edišća moglo činiti opet bo­ljim, mogući je i odgovor na to da ni „novo“ nije ljude pot­puno uvjerilo. A Huntingtonov „Clash of civilization“, su­kob, nesklad civilizacije bi se mo­gao pokazati upravo i u o­vom vraćanju spomenikom i otpor puno tomu ča je novo...