Gdo je imao sriću da nazoči slavlju Tamburice Cindrof (60 ljet postojanja) petak, 15. septembra u prepunoj jahačkoj dvorani, se je mogao uvjeriti o zapravo povijesnoj činjenici: da je tada u 1963. ljetu za Hrvate politički jako nepovoljnom Cindrofu došlo do utemeljenja ove tamburaške grupe, ka nije samo opstala nego se je i nevjerojatno dobro i uspješno razvila na današnji nivo – na jednu stranu – kao i vrlo ganutljivom, zapravo „intimnom“ i umjetnički na visokom nivou koncertu na drugu stranu.
U režiji predsjednice društva, Judite Jaidl s krojeni, sastavljeni i režirani svetačni program jeoduševio najvjerojatnije sve brojne gledatelje i gledateljice ovoga svetačnoga koncerta, a broj je, bome, bio jako visok, ako se zna da u obnovljenu jahačku dvoranu stane stotine ljudi.
Ponekad namjerne dužine u prvom dijelu programa su se dobro poklapale s koncertantnimi izvedbami, ke su pokazale i dokazale visoki umjetnički nivo ovoga brojčano ogromnoga tamburaškoga sastava sada jur pod dugoljetnim peljanjem zborovodje Rolanda Petscheniga. Miks koncerta s uigranimi video-snimkami iz prošlosti i sa slikami iz minulih 60 ljet je kreirao posebnu intimnu atmosferu i ta „potpuri“ slik, intervjuov i snimkov je bez sumlje dokaz o nesvakidanjem dobrom, lipom i uspješnom društvenom životu unutar Tamburice Cindrof – u kom je sigurno bilo i natezanj i rasprav. Ne radja se takov uspjeh i tako široka paleta nastupov i s velikimi zvijezdami iz muzičke scene (npr. Toni Stricker i Andre Heller) skoro po cijelom svitu samo po sebi, nego su zatim svenek stali i stoju i dandanas trizne glave, angažirane ličnosti i gorljivi ljubitelji tamburaške a tim pred svim i hrvatske glazbe. Med njimi svakako triba istaknuti Ernsta Golubića i pokojnoga Waltera Priora, na čelu s kimi je počela i medjunarodna karijera tada još mladjih Cindrofkov i Cindrofcev. A u vezi s tim triba svakako istaknuti, da se je ugodalo uz „stare i vjerne panje“ znatno pomladiti ovo društvo. Ov prvi dio programa je bilo ujedno i putovanje
kroz hrvatsku povijest i život ovoga jednoga od najvećih hrvatskih (danas u pogledu na hrvatsku rič pravoda i nažalost sve manjih) sel Gradišća.
U drugom, već zabavljivom dijelu programa uz dvojezičnu moderaciju Barbare Karlić je ov jubilirajući tamburaški ansambl uvjerio ne samo sebe nego pred svim i publiku, da je svladao novu hrvatsku zabavnu muzičku literaturu i da se sa svojimi solisti more miriti s vrhovnimi sastavi i u samoj matici, dakle u „staroj domovini“.
Pravoda ima i pelina u ovom predivnom kulturnom i muzičkom „napitku“: Toliko bi još bilo hrvatske supstancije u Cindrofu, ali se svi skupa zato očito premalo brinemo, na škodu ne samo Tamburice Cindrof, nego nas svih, ki se zalažemo za hrvatstvo!