Otkad su Tome Stipsić i njegove knjige i od jeseni i filmi o Stinjaki – bar kako si je kabaretist izvana predstavlja ovo selo na jugu Gradišća – u svi mediji prezentni, su i Stinjaki u medijskoj pažnji još jednoč narasli. Ali pravoda ne Stinjaki, nego isključivo Stinatz. Čim se spominja ov izvorni prijevod iz hrvatskoga jezika, se najveći broj austrijskoga stanovničtva jur smije, ar misli na ov smišni nimški dijalekt, na sva ta šara jajca, ka žene krocaju i jur se sve smije. Ne kanim sad nikomu ništ čemernoga predbaciti, sigurno se sve to misli nek pod najboljom namjerom.

Nedavno mi se je ki potužio, da to ne izdrži, ako noviji doseljeniki iz Hrvatske ili uopće bivše Jugoslavije upotribljavaju nimško ime hrvatskoga sela: Bila sam u Steinbrunnu. Sad moram priznati, da i meni to neugodno odzvanja u ušima, ar nisam naučna na to.

Mi Hrvatice i Hrvati, ki smo malo duglje ovde, naime mislimo, da se more posuditi bilo ka rič iz nimškoga, ako onda nek vrli mećemo -ti na konac: Štikaproni ću ajnkafati je naime apsolutno priznata rečenica. Tote nas ništ ne bludi.

Da se opet vrnemo iz ove cinične doline: Ja osobno to skoro nikomu ne morem zamiriti, ako hasnuje tu rič, ku vidi prvu na tablici. Koliko puti na danu čitate, čujete ili barem opazite hrvatsko ime svojega ili kakovoga drugoga sela? Istestirajte to!

Jur sam preživila bezbroj dan isključivo sa Stinatzom.

Topografija? Samo na ulazu/izlazu. Na oficijelni izjava upravov? Praktički nikada. U nimški mediji? Jako rijetko i onda jako veliko presenećenje. Samo za razliku: Čudim se svaki put na novo, koliko južnotirolskih općin znam po nimšku i po talijansku! Morebit imaju tote uspješniji sistem? Ili morebit jednostavno dobru volju? Tu ima u Austriji samo Google maps, ki jur ljeta dugo zna, kade se nahadjaju Štikapron, Pervane i Stinjaki.

Kako bi se to moglo minjati? Moralo bi se jednostavno već prositi – a to punim pravom! Ako općina, kotar, zemlja ili savez ne automatski ponudja dvojezičnost, onda se to smi, zapravo još i mora prositi. To nije nikakova osobna hakljivost, nego samo upozoravanje na neodgovarajuću ponudu.

Ako u jednom uredu fali bilo ki formular za financije, bi se isto prez čemernoga dušnoga spoznanja prošli tužiti. A ako bilo ki kabaretist besplatno črpi iz kulturnoga blaga jednoga mjesta, onda se smi prositi, da se neka vidi, odakle dohadjaju te „smišne navade i dijalekti”. Stručne, lako dostupne literature imamo dovoljno. Imamo podloge i zakone, zalažemo se za nje. Ovakovo postupanje imalo bi jednu veliku prednost: Izgubili bi uzrok žalbe: Ljudi bi znali da egzistiraju Hrvatice i Hrvati: Po mogućnosti bi onda i znali hrvatski i nimški naziv naših sel.

Kategorije