26. septembra su svečevali po 14. put Europski dan jezikov, ča je pokrenulo Vijeće Europe. Cilj je ovoga dana, da se predstavi važnost uč­nje jezikov i jezična šarolikost. Neke institucije širom Austrije su pozvale tom prilikom na različne priredbe. Hrvatski centar u Beču je pozvao na „jezični kafić“.

BEČ — U okviru Europskoga dana jezikov (26. septemb­ra) Hrvatski centar u Beču je u četvrtak 25. septembra prire­dio »Jezični kafić« kade je uz kavu i pecivo bio ponudjen jezični kviz, informacije o svi m­ogući jezični tema i o bibli­o­teki. Hrvatski centar je tako prezentirao i svoje jezične te­ča­je gradišćanskohrvatskoga i standardnoga hrvatskoga jezika za odrasle i dicu. Dici je, osim jezičnih tečajev, ponu­dj­e­no i sudjelivanje u dičjoj folklornoj grupi Piplići, a gosti su se mogli informirati i o dvojezičnom podvaranju dice u čuvarnici Viverica.

Glavni je cilj ovoga dana ipak da se predstavi važnost u­čnje jezikov, jezična šarolikost kao i budjenje svisti za ra­z­u­m­ivanje različnih jezičnih ku­l­turov. Tako su školari (Mihaj­lo Ilić i Marko Kondić) i školarice (Milena Jovanović, Daniela Lorenz i Ljubica Ljubu­čić) skupa sa svojom učiteljicom mr. Lidijom Kölbl-Živković pohodili Hrvatski centar i imali mogućnost razgovarati o prednosti većjezičnosti, o nje realizaciji, ali i o slučaju kad se dica već ne nauču jezik svo­jih starjih, nego drugi je­zik, ki im se već splati. Njevi dominantni jeziki lokalni su većin­ski jeziki ki se koristu općenito u društvu. Školari i školarice tako su dakle konfrontirani s problemom da njev materin­ski jezik, u ovom slučaju vla­ški, izumire, jer većina najmla­djih govornikov pripada generaciji roditeljev ili staristarjih, jezik se ne koristi u novi dom­e­na, zajednici nije dostupan pr­aktičan način zapisivanja je­zika dok se obrazovanje provodi samo na većinskomu jeziku/jeziki i se ne koristi u pisanom obliku niti u instituci­o­nalnom okruženju. Tako se i mladi školari pitaju kako bi je­zik mogao postati „in“ kad uz druge probleme samo manji dio članov zajednice aktivno podupira održanje jezika, a uz to je i vrlo malen ukupan broj govornikov ki govoru vlaški.

Lidija Kölbl-Živković spom­e­nula je i problem kako je ovo vjerojatno zadnja generacija školarov ku ona ima, a kade se učnja provodi na bosanskom/ hrvatskom/srpskom jeziku. Postavlja se tako i pitanje ka­ko se more naučiti tudji jezik ako se materinski ne zna pravilno? Na ta način ne dolazimo do dvojezičnosti, nego do polujezičnosti jer je situacija čuda puti takova da roditelji s dicom razgovaraju na nim­škom jeziku, a ni sami ga ne znaju ­dobro. 
Kako stvoriti da jezik bude „in“ i da bi ljudi spoznali pre­d­nost većjezičnosti? 

Opet jednoč smo vidili, i u pogledu na gradišćanskohrva­t­ski jezik, da imamo ča vridno­ga bez čega ne moremo misliti, a tribamo priznati, koristiti i njegovati — a to je jezik.

(Ivan Rončević)