U adventu na mnogi božićni sajmi vidimo kot kinč lepak sa svojimi zelenimi kiticami i prozirnobijelimi bobicami. Bijela imela se zove naš lepak u Hrvatskoj, na nimškom jeziku Mistel, a latinskim imenom Viscum album. Ona je poluparazitska raslina, ar raste na stabalju, ko ima raspucanu koru. Na priliku joj se vidi na hrastu, lipi, brezi, vrbi, jabuki. Još i do jednoga metra široka more nastati. Ona si zimlje vode iz domaćina (Wirt), ali je sama sposobna za proces fotosinteze. Lepak cvate od marca do aprila i ima dvi vrste cvijetov, muške i ženske, ke i pčele zbog peluda i nektara koč-toč pohodu krajem zime.

U prvi stoljeći je postojalo vjerovanje, da lepak zraste na onom mjestu stabla, na kom je sjela ptica. Lepak najveć povezujemo s Božićem, iako se s njim zasad ne kinču crkve, ar se misli, da je poganski ukras. Po starom vjerovanju iz Francuske je bijela imela otrovna, a to zato ar je rasla na drivu, od koga je križ, na kom je raspet Jezuš. Vikinški mit (der wikingische Mythos) govori, da je lepak u stanju, zbuditi mrtve. To se povezuje s goristanjem Baldera, boga ljetnoga sunca. Balder je imao sanju, u koj je vidio, da će umriti. Njegova majka Frigga je prorekla, da će onda sve na zemlji umriti. Pokidob da bijela imela raste na stabalju i nima vlašće žilje, nju nije dostignulo Friggino proročanstvo. Loki, Balderov neprijatelj, je pak od imele načinjio otrovnu strelicu. Tri dane dugo su pokušavali oživiti Baldera, ali zaman. Stoprv Friggine suze su preminile farbu bobic iz črljene u bijelu. I tako se je Balder probudio od mrtvih.

Uritanski mit, odnosno druidska vjerovanja velu, da lepak osigurava plodnost kod ljudi i živin, da je liječi i brani od zlih sil. Druidi su rizali lepak pet dani po mladom misecu po zimskom solsticiju (Wintersonnenwende). Bijela imela se je tribala rizati sa zlatim srpom. Pritom se je moralo paziti, da ne spade na tla i se ne umaže. Za tu priliku su imali bijelu tkaninu, u koj su ju ulovili. Potom su žrtvovali dva bijele bike i lepak dilili vjernikom.

Za imelu se misli, da je seksualni simbol zbog sastava soka i farbe bobic. Tradicija ljubljenja pod bijelom imelom vjerojatno ima svoje korene u mitu o Friggi. Lepak danas simbolizira mir, pomirenje i sriću. To nam se je očuvalo iz davnih keltskih običajev. Kad su se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećega dana. Zato se ona i danas stavlja iznad praga stana. Gdo se pod njom objami, on kaže prijateljstvo i dobrohotnost. Poganski običaji imele u dobi oko solsticija su bili jako prošireni i tako ju je Crikva prepovidala. Namjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu (Stechpalme), božje drivce, čije špičaste listi spominjaju na Kristuševu korunu, a nje črljene bobice na kapljice krvi.          (Agnjica Schuster)