SARAJEVO — Petak, 19. oktobra/listopada se je ganula grupa od skoro 40 ljudi autobusom u Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, na čelu s paterom Ivanom Jelićem, načelnikom Rudijem Berlakovićem, ujedno i predsjednikom zbora Harmonija i s dr. Gerlindom Stern-Pauer, predsjednicom KUGE. Uz brojne člane Harmonije i KUGE je bila zastupljena i mlada generacija s grupom Kacavida. 

 

Put do Sarajeva nas je peljao autocestom do Zagreba i do Stare Gradiške, kade smo došli prik granice. Jur u Hrvatskoj smo u seli uz Savu vidili posljedice strašnoga boja od 1991. do 1995. ljeta. Još je dost porušenih stanov, a neka mjesta su još svenek zagradjena zbog minov. Tako smo iz busa vidili i stručnjake, ki su upravo jedan lapat uz cestu čistili od minov. Kad smo prošli granicu kod Gradiške, smo najprlje došli u Republiku Srpsku, i nje glavni varoš Banja Luku. Iz ovoga dijela se je odselio velik dio staroga stanovničtva još u 15. i u 16. stolj. Jedan dio tadašnjih biguncev pred Turki je došao i do današnjega Gradišća, ča se vidi po dijalekatski usporedba s govori gradišćanskih Hrvatov. Danas u Bosni već nije čakavcev. Put kroz Bosnu nas je dalje peljao kroz dolinu rijeke Vrbas. Pred varošem Jajce smo napustili Republiku Srpsku i došli u drugi entitet, u muslimansko-hrvatsku Federaciju. Varoš Jajce je osnovao 1396. ljeta hrvatski knez (vojvoda) Vukčić Hrvatinić, ki je zapravo rodom iz Splita. Kašnje je Jajce bilo sjedišće bosanskih kraljev, a dolaskom Turkov je u ove kraje došla i nova vjera, tako da smo mi u Jajcu i Travniku — sada jur u škurini — vidili jako rasvitljene džamije s minareti. Pater Ivan nam je svenek i kratko predstavio hrvatske fare uz put, ča je bilo jako zanimljivo. Zadnji dio puta do Sarajeva smo imali auto-cestu, no svi drugi puti su bili jako uski i puni zavojev, tako da smo bili srićni kad smo konačno trudni, ali dobre volje, došli u polnoć u Sarajevo. 

 

U Sarajevu smo stanovali u Katoličanskom školskom centru »Sv. Josip«, ki leži u samom centru grada. Ovde su jur 1882. ljeta sestre družbe Kćeri Božje ljubavi iz Beča osnovale Osnovnu školu, žensku učiteljsku školu, Trgovinski tečaj i žensku stručnu školu. Za vrime Druge Jugoslavije je Crikvi bila oduzeta ova zgrada i pretvorena u kasare, no po raspadu Jugoslavije je Crikva dio svojih zgradov dostala najzad. Tako je jur 1994. ljeta, u teškom vrimenu boja, depresivnom za opkoljen grad Sarajevo i sve njegove stanovnike, a posebno dicu, vrhbosanska nadbiškupija osnovala Katoličanski školski centar »Sv. Josip«, multietničku i multikonfesionalnu školu. Kako smo čuli idu u školu uz hrvatsku i srpska i muslimanska dica, ča nam se je posebno vidilo. Uz školu je i internat za školare, katoličansku dicu iz Bosne i Hercegovine, kade smo i mi bili smješćeni.  

 

Subotu dopodne smo koristili za malu probu u svetačnoj dvorani školskoga centra, da bi potom imali cijel dan slobodno za razgledavanje grada. Uz katedralu smo razgledali i pravoslavnu crikvu i Begovu i Carevu džamiju. Pravoda smo išli i do mosta, kade je ubijen prijestoljonasljednik Franjo Ferdinand 1914. ljeta. No najduže smo se zadržali na Baš-čaršiji, dijelu u kom je sarajevski sajam, ki je izgradjen u otomanskom stilu. Najveć su naš oduševili različni ručni radi, kako na primjer šali od kašmira, kožne torbe i rukavice, pak i različno posudje od bakra. Pravoda smo se i okripili željinimi čevapčići, za ke se veli da su najbolji u cijelom Sarajevu.

 

U sedmi navečer smo imali naš nastup na »Dani Matice hrvatske u Sarajevu«, kade smo predstavili naše selo Borištof i uopće našu narodnu grupu. Večer je otvorila Harmonija, uz podupiranje dijela KUGA-tamburašev. Oni su publiki predstavili naše narodne jačke, a za modernu muziku se je skrbio band Kacavida svojimi kompozicijami. I jedni i drugi su dostali čuda aplauza od publike. Med muzikom su načelnik Rudi Berlaković, p. Ivan Jelić, dr. Zorka Kinda-Berlaković i inž. Štefan Pauer, Mas predstavili u četiri referati brojnoj publiki situaciju gradišćanskih Hrvatov. Uz povijesni pregled je bilo i govora o ulogi Katoličanske crikve i nje velikanov za opstanak gradišćanskih Hrvatov. U tretom referatu se je govorilo o aktualnoj pravnoj situaciji, a zadnji referent je predstavio i naše bogato kulturno djelovanje. Med svakim referatom su dr. Gerlinda Stern-Pauer i mr. Jelka Zeichmann-Kočiš na jako simpatičan način predstavile poeziju gradišćanskohrvatskih pjesnikov i tako publiki približile naše različne govore. Harmonija je završila program s hrvatskimi pjesmami, poznate i publiki, ka si je rado zajačila s nami.

 

Nedilju je Harmonija oblikovala sv. mašu u crikvi sv. Antona, moderno izgradjenoj crikvi s fantastičnom akustikom, u koj je nek sve zvonilo od lipih i ugodnih tamburaških zvukov. Fra Ivan Jelić i domaći pater su ovu mašu služili i za naše srebrnohižnike, Damira i Zorku Kinda, ki su upravo u ovi dani svečevali svoj 25-ljetni jubilej hištva. Po maši smo se još okripili na agapi, kade smo imali mogućnost upoznati se i s domaćimi ljudi. U centru sv. Antona je bila i izložba o franjevci u BiH, ku smo znatiželjno pogledali. Med drugim je onde izložena i kopija Ahdname iz 1463. ljeta. Ahdnama je vrsta dokumenta, ki je katoličanom garantirao slobodu vjere pod Turki i koga je predstavnik bosanskih franjevcev, fra Andjelko (Angelius) Zvizdović, bio isprosio od samoga sultana Mehmeda II Fatiha.

 

Po agapi smo se otpravili na put domom. Ov put smo se vozili po dolini rijeke Bosne, mimo uz Zenicu, velik industrijski  varoš, i varoše Žepče i Maglaj. U entitetu Republika Srpska smo med Dobojem i Derventom vidili i porušene hrvatske i muslimanske stane i čuli o problemi povratka svih zbog boja protiranih ljudi, kih je nažalost još svenek jako čuda. Put kroz Bosnu je za nas sve bio jako zanimljiv, jer je malo gdo od nas prlje bio u Bosni, a uz to smo u p. Ivanu Jeliću imali iskusnoga peljača puta. Granicu smo prešli kod Broda, koga rijeka Sava dili od Slavonskoga Broda, ki leži u Hrvatskoj. Odanljek nas je pak auto-cesta sigurno peljala mimo Zagreba do graničnoga prijelaza Goričani, kade smo došli u Ugarsku. Prem velike magle smo konačno sigurno i zdravi došli do Borištofa. Pravoda smo u busu uz jačku i šalu ugodno putovali, a točno u polnoć smo još posvečevali rodjendane dvih Velikoborištofkov, tako da bi već gdo još rado bio dalje putovao u ovako ugodnom društvu. Za nas Borištofce je ovo bilo lipo i zanimljivo putovanje i hvalimo organizatorom na njevom trudu i angažmanu. Imali smo dost mogućnosti za medjusobnu komunikaciju i stvaranje još čvršćih vez med pojedinimi seoskimi društvi. A veze u Sarajevo se ne ćedu prekinuti, u to smo si sigurni.

(zorka kinda-berlaković)