Pred dvimi tajedni sam na ovom mjestu pisao kako na Hati, na čistom sjeveru Gradišća nima nikakove mogućnosti učiti hrvatski u viši škola. Na pitanje čija je to krivica ima bezbroj odgovorov — ili i nijednoga! Činjenica je, da su Hati s nekada hrvatskimi i sada dvojezičnimi seli katastrofalno zapušćeni u pogledu na hrvatski u školskom sustavu.

Nadalje su Hati potpuno zapušćeni u pogledu na političko zastupničtvo glede na hrvatski jezik. Iz Hatov u nijednoj stranki nima nikoga, ki bi se zalagao i za manjinske posle, posebno i za hrvatske. Niuzaljski kotar je daleko najveći po površini i po broju stanovnikov. A uz Pandrof, Novo Selo, Bijelo Selo a dijelom još Gijecu u to triba ubrajati svakako i Hrvatski Jandrof i Čunovo, sigurno još i Bizonju. Iz ovih sel dica i hrvatskoga porijekla idu u jednu od brojnih viših škol u Niuzlju. S pogledom na promet to danas uopće nije nikakov problem. Dica se svaki dan moru bez problema dovesti javnimi prometnimi sredstvi u Niuzalj. Uza to u ovi seli, posebno u Pandrofu ima puno hrvatskih doseljenikov, ki bi svoju dicu lako i rado mogli slati i u hrvatske ure u bilo ku školu, ku pohadjaju u ovom školskom centru u sjevernom Gradišću.

Ali nima nikakove ponude. Hrvatska društva su potpuno zakazala, i zvana nekih malih u bīti neuspjelih pokušajev Hrvatskoga kulturnoga društva nima ništ. Ima privatnih inicijativov kao npr. troja tamburaška društva (na austrijskoj strani Pandrof, Novo Selo i Bijelo Selo), jednu kazališnu grupu (Novo Selo) i jedno pretežno hrvatsko Društvo za muzej i kulturu u Novom Selu. Ali u pogledu na školstvo: ništ! Medjunarodno toliko pohvaljeni dvojezični školski zakon za Gradišće kaže jako slabe odnosno uopće nikakove rezultate. Roditelje nigdo nije u stanju motivirati da bi potribovali hrvatski u škola, društvene aktivnosti iz „hrvatskih centralov“ne sižu do Hatov—ada si sami sebi pomažu su preslabi, premlahavi i premalo motivirani. Čini se ovo kao putpuno zarašeni lapat, na kom bi bilo još dosta zrna, ko bi moglo zniknuti, dosta i hrvatskoga ča bi još moglo zrasti i procvasti, samo se zato nigdo ili kumaj gdo brine.

Zahvaljujući pred svim i privatnim inicijativam ima još puno čega, ali institucionaliziranoga na Hati zapravo nima ništ. Ča bi bilo rješenje?

Prvič se Hrvati i Hrvatice moraju pokusiti probiti u politički stranka ne samo u svojem selu, nego i na kotarskoj i zemaljskoj razini. To polje je čisto neobdjelano u pogledu na hrvatstvo. Drugič se pojedine privatne ili društvene inicijative moraju pod hitno spojiti, se formirati i krenuti zajedničkim putem. Tretič naša hrvatska društva konačno moraju viditi brigu i o Hati, a četvrtič je skradnja dob, da se hrvatski nudi i na viši škola u kotaru — odmah!