U okviru skupne platforme Pedagoške visoke škole, Obrazovne direkcije Gradišće i gradišćanskih narodnih grup zastupniki Savjetov narodnih grup su pri spravišću predstavili svoju ulogu pri zalaganju za bolju izobrazbu u jeziki narodnih grup. Ali je i čisto jasno, nažalost, da dica sve manje govoru jezike narodnih grup. Jasno je, da škola to sama nikako nije u stanju zmoći a niti ne čuvar- nica. Ako roditelji i staristarji to ne kanu ili znamda već ne moru, jer su jur generaciju ili dvi ranije zamudili da se doma a pak i u školi nauču hrvatski (ili madjarski a kamo li romski, ki se niti nisu mogli učiti ili naučiti u školi jer toga nije ni bilo), onda ni škola već ne more spasiti jezik, iako bi to kanila.

Danas smo suočeni sa situacijom da sve već obrazovnih institucijov i političkih tijel i zemaljski političari hvalu većjezičnost Gradišća, mnogostrukost zemlje i šarolikost kulture — ali od dana u dan ima sve manje ljudi ki još moru predstavljati ovu mnogostrukost, tu šarolikost i većjezičnost. Gradišće je jur dugo na putu do jednojezičnosti, jer pripadniki narodnih grup svoj jezik ili zaboravljaju ili se ga već nisu naučili ili ga dici već ne dalje daju — a većinski narod se ne želji naučiti jezike narodnih grup. Dakle ako govorimo o mnogostrukosti i otvorenosti prema drugim onda to uvijek gledamo iz gledišća manjincev, da se mi moramo otvoriti, da mi moramo biti tolerantni i da mi tribamo naučiti već jezikov. Kakova ironija, da od pripadnikov narodnih grup potribujemo ili očekujemo toleranciju i otvaranje prema drugim jezikom i drugim kulturam. No ča smo nek od pamtivijeka činili? Ča drugo smo djelali nego se otvorili se naučili i znali jezike drugih narodnih grup pred svim većinskoga naroda. A da je Gradišće bila svenek mirna zemlja bez svadjov i sukobov je povidajka. Tako je znamda bilo onda, ako su manjine odustale od svojih opravdanih zahtjevov, ako ništ nisu kanile i popustile većini. Onda je znamda bilo mira i onda su nas moguće „pohvalili“ drugi, da smo tolerantni i otvoreni.

Danas već nije pominka o tradiranju kulture i svega ča je vezano uz hrvatski (ili drugi manjinski) jezik. Jur se u školi zadovoljavaju s tim, da su ljudi ionako otvoreni prema manjinskimi jeziki i da nimaju ništ protiv ako se negdo uči a znamda još i nauči hrvatski. Ali u školi se to neće, nima šanse! Teoretski imamo četire razrede osnovne škole u ki bi se tribalo dvojezično podučavati. U najboljem slučaju se i nešto hrvatski podučava. Dakle je na roditelji i staristarji, da se pominaju i da dalje daju npr. hrvatski jezik, ako su još u stanju, da podupiraju dicu pri učnji ovih jezikov. Jur desetljeća govorimo o izazovu, da bi našli strategije, kako atraktivirati naše jezike, da se ljudi i dica želju naučiti sve jezike.