Odrasli smo u tom narrativu (ovo je sada aktualna i dosta moderna rič za povidanje i razumivanje odnosno shvaćanje), da je SSova okrutnost, brutalnost i nečlovičnost bio vrhunac u zlu naše zapadne civilizacije. Toliko smo od toga bili pogodjeni, preplašeni, toliko nam se je od toga gadjalo, da si već nismo mogli ili kanili predstaviti da bi ovo bilo kade drugdir moguće ili da će se ovo koč još moći dogoditi. A pak smo morali naučiti, da nisu bili SSovci, ki su u poljskom Katynu 1942. ubili, masakrili desetke tisuće Poljakov, nego da je to bila sovjetska vojska, isto kako i u Kramatorsku i mnogi drugi mjesti. Ča smo doznali o ti zločini, ke su počinili Nimci i Austrijanci u toj nimškoj vojski pod glavnim zapovidničtvom Hitlera i njegovi „elitni“ jedinica, nas je tako šokiralo, da si nismo mogli predstaviti, da bi to još i negdo drugi barem približno mogao isto učiniti.

No, povijest nas je učila drugo. Staljin je u svojem „Holodomoru (umaranju od gladi) najmjerno bio ubio milijune Poljake, izbrisao narode s tla Sovjetskoga saveza, za ke ni onda nismo znali a za ke danas već ne znamo.

A pak su se dogodili Vukovar i Srebrenica, masovni pokolji, genocid (narodopokolj) sa strane Jugoslavenske armije i srpskih četnikov. Nismo mogli vjerovati, a dokle smo počeli vjerovati je jur bilo prekasno. To je bilo 50 ljet po strahota nacističkoga, fašističkoga i komunističkoga terora, strahovlade i masovnoga gnjavljenja, mučenja, mrcvarenja i ubijanja — a opet ista stvar: Vukovar, Srebrenica itd. To ne more biti istina, tako čega ne more biti kad ne smi biti — smo mislili i bili uvjereni da nije. Dokle nas žrtve nisu osvidočile da je toga bilo. A pak je bilo prekasno.

Trideset ljet kašnje opet fašistička strahovlada, ovput željena i sprovodjena ne iz Berlina niti Beograda, nego iz Moskve. I opet ista stvar, nismo kanili ni mogli vjerovati da će se pred našimi vrati i obloki dogoditi pokolji, masakri, mučenja i mrcvarenja. Gledamo i slušamo, vidimo i čujemo — ali još ne kanimo ni moremo vjerovati ča se je dogodilo u Buči i Kramatorsku u Ukrajini. I ne kanimo vjerovati ča nam prorokuju, naime da će se još svega gorjega dogoditi. I opet je prekasno — dogodilo se je, ča ćemo, ništ nismo mogli učiniti!!??

Najlaglje je nekad bilo tvrditi da su svemu bili krivi Hitler a pak Staljin, kašnje pak Milošević i Mladić a sada Putin i Lavrov. To je prelakocjeno, prejeftino. Ne bi ovi umorniki za svojim pisaćim stolom, ovi zločinci u svoji prelipi uniforma, ovi razbojniki u njevi odlično opremljeni uredi ovako postupali, to ne bi bilo moguće ako je ljudi ne bi slijedili. Ovo je pred svim pokvarena ljudska žica u nami, ka svenek i nanovič najde izrod u navodni vodja po svojoj milosti!