Nevjerojatno kako se je pojavilo angažirana i djelotvorna solidarnost s Ukrajinom a pred svim i s ljudstvom u Ukrajini, ko trpi i pati od ovoga strašnoga neljudskoga napada ruske vojske. Ne moremo dosta nahvaliti brojne pomoćne akcije u naši seli i gradi, ne moremo biti dosta zahvalni bezbroju privatnikov i službenih ljudi, početo od ognjogascev do Črljenoga križa, Caritasa i drugih karitativnih organizacijov.

Toliko dugovanja se je nakupilo, da vrijeda već ne znaju kamo s tim svim. Ali pred svim nije jasno kamo će to sve stići i će li stići. Djelamo tako kao da bi ti Ukrajinci bili siromašni i ne bi imali ni za oblići ni jisti doma kod njih u Ukrajini. A sada je skoro sigurno, da u mnogi mjesti zaista već ništ nimaju niti za pojisti niti za popiti niti za pokriti. Ali tamo ova naša pomoć najvjerojatnije neće ni stići. To je jedna od brojnih tugov, ke momentano preživljavamo ovde na Zapadu, ki najednoč već nije tako siguran kako smo to još pred kratkim mislili, niti smo bez straha.

Zapravo se more jasno ćutiti, da je velika pogibelj stigla do pred našega hižnoga praga. Zapravo znamo, da ništ nimamo čim bi se u krajnom slučaju suprotstavili. Zapravo znamo, da je ova naša humanitarna pomoć, samo zlika, zgovor, da bi utišili našu grižnju savjesti, čemerno dušno spoznanje. Zapravo znamo, da bi bilo čisto ča drugoga potribno kako bi pomogli Ukrajinkam i Ukrajincem a pred svim i samoj Ukrajini. Zapravo znamo, da od takove pomoći imamo plodo puno, jer se čuda preveć bojimo za nas same. Zapravo znamo, da je koncem konca svaki odgovoran za sebe samoga — kako nam sada kaže na cidilu ostavljena Ukrajina.

Toliko vikanja za pomoći jur dugo, moguće uopće još nismo čuli: pomoz’te nam, spasite nas, zabranite te strašne napade, zatvorite zračni prostor iznad Ukrajine, pošaljite nam oružje... Ali od toga ništ. Nosimo prenošenu pratež, plenice, lijeke, kupujemo hranu, šampone — ali točno znamo, da to niti Ukrajince u domovini, da to Ukrajinu neće spasiti. Strašna je to spoznaja, da komu ki se zatapa bacamo pratež i hranu u vodu ali ne usudimo se ga spasiti, jer divovski medvid stoji na obali i mogao bi se nad nami fantiti. Bojimo se, da će se osvetiti ako uskačemo upomoć Ukrajini, ka tone i se zatapa.

U strašnoj situaciji smo i mi sami. Znamo da bi bila potribna vojna pomoć Ukrajini, ali znamo i to, da bi se tim spravili u još veću pogibelj nego u koj se ionako jur nahadjamo. Smo i zbog toga darežljivi jer imamo, barem u podsvisti, povijesnu memoriju. Iako najveći dio nas sve to nije doživio, ali u nami nosimo strah od Rusov, ki su nas 1945. ne samo spasili od nacizma i fašizma, nego zavdali i velike nevolje. To smo epigenetski pohranili u našem kolektivnom spominjanju!