Aktivist za prava gradišćanskih Hrvatov Herman Rešetarić iz Stinjakov preminuo je petak jutro, 25. februara u 87. ljetu života. Skupa sa svojim bratom Hubertom se je borio za ispunjenje manjinskih prav, ka su dostali Hrvati u Gradišću potpisanjem Austrijskoga državnoga ugovora 1955. ljeta. Herman Rešetarić je u zadnji miseci živio u domu SENECURA u Filežu. Pokojni ostavlja dvi kćere i dva unuke.

STINJAKI — Ako slušamo Bruje i njevu jačku „Na Stinjaki po ulici pjevaju junaki...“ ku su komponirali na stihe jedne pjesme Augustina Blazovića i kad slušamo ili jačimo refren „Mili brati, svi Hrvati, branite ča j’ naše...“ onda nam je pred očima Herman Rešetarić, a u ovoj vezi ne ide da ne bi spomenuli i njegovoga mladjega brata Huberta Rešetarića.

A spomenuti se Hermana Rešetarića, ki je umro 25. februara o. lj. u 87. ljetu života znači ujedno se spomenuti i pravnika dr. Antona Andorfera, a takaj i tretoga Stinjaka, Rudija Grandića. Oni su pokrenuli i bili aktivni u Društvu za prava gradišćanskih Hrvatov. Društvo, ko je u zadnjoj četvrti prošloga stoljeća bila oštra špica koplja, ko je puno toga pravno iniciralo, ča su pak drugi „žali“. Puno toga ča danas imamo, ne bi bilo bez Rešetarićev, a posebno i ni bez Hermana Rešetarića.

S njim je otišao svidok vrimena, dio naše hrvatske savjesti i dušnoga spoznanja. Herman Rešetarić je dio naše povijesti, ča mu je naša zajednica konačno priznala, kako i njegovomu bratu Hubertu dodiljenjem Kulturne nagrade Hrvatskoga centra »METRON« za 2015. ljeto. Objektivno se smi reći, da je njev vrlo vehementni, dijelom i nepopustljivi, ponekad još i akcionistički i militantni angažman uticao na upeljanje hrvatskih radio- (22. 1. 1979.) i tv-emisijov (u aprilu 1989.) u okviru ORF-a, na konačno postavljanje dvojezičnih seoskih tablic (2000.), a nikako se nisu složili samo s prijevodi službenih formularov na hrvatski.

U Beču je Herman Rešetarić djelao kao zidar, a kašnje kao izučen palir. U slobodnom vrimenu se skupa sa svojim bratom Hubertom počeo angažirati u Hrvatskom gradišćanskom kulturnom društvu u Beču, Herman je bio i u odboru HGKD-a. Brat Hubert je bio najprije angažiran u Katoličanskom pokretu a pak u HAK-u, a skupno su ovi dva brati nastupali i na sjednica HKD-a i potribovali ča bi se moralo djelati — ali se tada nisu mogli probiti. Po predavanju tadašnjega farnika u Novoj Gori, Joške Preču Hrvatskom akademskom klubu u Beču su spontano utemeljili komitet proponentnov za utemeljenje novoga hrvatskoga društva. Komitet za prava gradišćanskih Hrvatov je 1973. ljeta dostao prvi registrirani odbor. Vlast je pak na protuliće 1973. ljeta priznala novo društvo „Komitet za prava Gradišćanskih Hrvatov“.

Gradišćanski Hrvati kao ugrožena manjinska zajednica Hermanu Rešetariću imaju puno zahvaliti i ne na zadnje tim oficijelnim priznanjem nagrade »METRON« je ušao u opću memoriju povijesti našega naroda i spomenut ćemo se ga kao velikana u borbi za manjinska prava i za očuvanje hrvatskoga jezika.

Maša zadušnica za Hermana Rešetarića, aktivista za prava gradišćanskih Hrvatov, je petak, 4. marca u 15.00 u farskoj crikvi Stinjakov. Potom ćedu sprohoditi pokojnoga na zadnji zemaljski počivak. Dvorenje je bilo dan ranije, četvrtak u farskoj crikvi Stinjakov .