Ne stoprv od službenih odnosno sudskih rješenj u vezi s hrvatskim službenim jezikom u Austriji znamo, da ta pojam „hrvatski“ različni ljudi različno interpretiraju i tumaču. Otkada je hrvatski u Gradišću postao i službeno „gradišćanskohrvatski“ i se pred svim i mladji i najmladji ljudi pominaju po „gradišćanskohrvatsku“ i ako su u Gradišću ali i izvan zemlje — pisati daleko najveći broj njih na tim jezikom ionako već ne more odnosno nije nikad znao (kade bi se i naučili?) — od onda u ov gradišćanskohrvatski jezični lonac sve nutar paše: borištofski, mjenovski, židanski, čajtanski, undanski, pinkovski, stinjački, klimpuški, trajštofski, koljnofski, novoseoski, jandrofski, frelištofski itd. itd. Svi ovi i sve ove tvrdu, da je ov njev seoski jezik „gradišćanskohrvatski“. A zaista i je!

Ali ča to znači s pogledom na službeni jezik? Ako su svi ti zgora spomenuti i još brojniji dodatno seoski jeziki gradišćanskohrvatski — onda nemoru biti službeni jeziki. Toliko ih na svitu nigdor nima, niti veliki narodi ne, a kamo li mi i naš „mali rod i broj“. Takovoga službenoga jezika polag pravil i zakonov svaki jezik ima samo jednoga. A u pogledu i na gradišćanske Hrvate to morebit isto samo jedan, naime: hrvatski! Ali ki?

Još je biškup Štefan László svojčas u Rimu bio shodio, da gradišćanskohrvatski bude drugi hrvatski liturgijski jezik uz hrvatski standardni (iako su ga tada službeno još zvali srpskohrvatski). A ako bi ta jezik svojčaš u Gradišću zvali hrvatski namjesto srpskohrvatski morebit bi se ipak ugodalo da se upelja kao standard. Ali „ne plačimo i o prekipljenom mliku“! Ča sada?

Činjenica je, da nimamo gradišćanskohrvatski upravni jezik (u najboljem slučaju samo djelomično) a ta jezik nigdir službeno nije u upotrebi. S „velikom, plavom“ »gradišćanskohrvatskom Gramatikom« bi imali odgovarajući i sposoban alat u ruka, a s R. Tomšićevim rječnikom »Rechtswörterbuch Deutsch-Burgenländischkroatisch« (u dvi sveski) i u pogledu na leksiku. Ali gdo to jur zna, a gdo se tim jur služi a gdo se po tom uči? A na kakovom hrvatskom jeziku Gradišćanski Hrvati i Hrvatice sada neka formuliraju svoje tužbe i prizive, na kakovom jeziku neka se odvjetniki obratu sudskimi oblasti i kotarskim poglavarstvam — a na kakovom jeziku neka ovi pak formuliraju svoja rješenja i odluke?

Vrlo je ovo žakljivo pitanje i samo zbog toga još nije puklo, jer se kumaj gdo služi hrvatskim službenim jezikom. Ali na ovo žakljivo pitanje, na ov osjetljivi posao moramo sami najti rješenje, mi Hrvati i Hrvatice u Gradišću, Beču i bilo kade živimo. Ne smi biti, da nam to gdo izvana odredi. A hrvatski jezik ide od … do! Od seoskoga govora — bilo još tako protkanoga od tudjih riči — do hrvatskoga standardnoga jezika.