Slavlja i spomenpriredbe u vezi sa »100 ljet Gradišće« su zapravo mimo s minulim 2021. ljetom. A pokidob zapravo već nijedan ne živi, ki se mogao spomenuti na to kako je svojčas, pred 100 ljet i najzad bilo do 1921. ljeta, vjerujemo zapravo sve ča nam se nudi u glorificiranju povodom ovoga jubileja. Objektivno gledano, su ljudi na austrijskoj strani povijesnoga Gradišća imali sriću. Jer iako ih je i s ovkraj is onkraj teško pogodio fašizam Tretoga Reicha, Gradišće je samo do 1955. ljeta bilo pogodjeno od teškoga brimena Sovjetskoga saveza. Od komunističe strahovlade, dakle ponovnoga fašizma — samo u drugoj prateži i s drugimi naznakami — kako mnogi povjesničari danas tumaču to razdoblje od 1989. ljeta — austrijsko Gradišće nije bilo pogodjeno. Ali na čehoslovačkoj i madjarskoj strani dabome. Ali od svega toga u 1921. ljetu još nije bilo ni traga ni slijeda, iako su dalekovidni ljudi i iskušeni promatrači mogli jur tada viditi, da mirovni ugovor iz Versaillesa nosi u sebi jur klicu Drugoga svitskoga boja. A tako je nažalost konačno i došlo.
No, danas smo spametniji od 1921. ljeta, jer znamo već nego su ljudi tada znali, naravno i uz pogibelj da to danas već skoro nijednoga ne zanima, jer imamo druge probleme i druge političke pogibelji stoju pred vrati. Ali ipak se uoči 1921. zbog objektivnoga gledišća triba naglasiti, da za Hrvate/ice ovoga kraja nije bilo jasno, kamo bi radje a pred svim kade će im biti bolje. Da su se onda bili raskolili Hrvati na socijaliste i kršćanosocijalne, kašnje SP i VP. Od toga još danas trpimo. Ta raskol u hrvatskoj zajednici do dana današnjega još nismo preobladali, ili stalo nas je — uz ostale uzroke, — velik dio našega roda.
U brojni i hrvatski i/li dvojezični izdanji danas moremo čitati uz ostalo da su se Hrvati većinom bili odlučili za Austriju, jer su ugarske oblasti masivno madjarizirale, su dici još i zabranile korišćenje hrvatskoga ili nimškoga materinskoga jezika u škola, a u općinski uredi je bio dozvoljen samo madjarski jezik kao službeni jezik. Da, za Nimce se je to pak radikalno preminilo, ali za Hrvate je ostalo isto. Školski zakon iz 1937. se nikada nije ostvario, a hrvatski jezik je s državnimi školami počeo nestati od sela do sela. A za službeni hrvatski jezik smo se borili do 1990-ih ljet. Dakle, u tom lani nismo imali ništ za svečevati.
Ali ljudem to nije bilo toliko važno i je s vrimena na vrime postalo sve manje važno. Socijalni porast, gospodarsko napredovanje u siromašni seli i ubogi obitelji je bilo važnije. To se je i ugodalo — iako znatno kašnje nego u ostaloj Austriji. No u pogledu na manjinska prava, napredovanje hrvatskoga jezika, rapidnoga pada broja hrvatskih govornikov nismo imali niti nima ništa za slaviti!