Nevjerojatno koliko je Zemlji Koruškoj sa SP-poglavarom Petrom Kaiserom važno, da austrijski Parlament zabrani komemoraciju za hrvatske žrtve Drugoga svitskoga boja a pred svim i spominjanje na on veliki broj hrvatskih vojnikov, ali i njevih obitelji i civilov a naravno i žen i dice, ke su Englezi s lažnim argumentom poslali najzad u Sloveniju, kade su ih pa jugoslavenski partizani masovno klali, striljali i ubijali.
To se danas zna, o tom se već ne triba diskutirati (a ako gdo želji i dalje more diskutirati o tom koliko je zaista bilo žrtav, ubijenih i poklanih i bačenih u masovne grobnice). Gdo spominjanje na ove žrtve kani zabraniti bilo kade, počinje veliku nepravičnost a tim i zlo. Gdo na tlu Austrije kani zabraniti da odredjeni broj u neki tajni podrumi „prezimovanih“ fašistov, pobludjenih desničarov i „vjekovječnih jučerašnijih“ dojde i pravi nemir i da nosu svoja u Austriji zabranjena desničarska obilježja, neka to čini na temelju austrijskoga prava. Tih imamo i sami dost u našoj državi, ne tribamo ih još i dopeljati iz drugih zemalj i držav. Nacistička obilježja su zabranjena u Austriji — s punim pravom i dobro je tako. Komunistička obilježja nisu zabranjena — s kim pravom se još ne zna i o tom je jur počela i ozbiljna diskusija u mediji. Tribalo bi valjati isto pravo za sve — odnosno ista zabrana za sve zločinitelje, dabome za sve.
Ali vratimo se komemoraciji u južnokoruškom malom slovenskom selcu Pliberku (Bleiburg). Onde stoji bojni spomenik, ki bi najvjerojatnije mogao imati mudriji, sve obuhvatniji natpis. Ali je bojni spomenik, kakovoga imamo u svi, da, svi naši seli. Na ti bojni spomeniki su zapisana imena onih mladićev i muži ki su poginuli u dvi svitski boji ili su zgubljeni, dakle su kade ustriljeni i zatrpani u nekoj tudjoj zemlji, kamo ich nijedan nije bio zvao i kade su ostavili svoj život. Oni ki su bili u Drugom svitskom boju su „služili“ fašističku vojsku, nimški Wehrmacht. Oni ki su ubijeni po prevari u Pliberku su služili fašističku vojsku u Hrvatskoj. Ki od njih su bili bolji ili čemerniji. Po istoj logiki bi tribali zabraniti svaku našu prošeciju bojnim spomenikom, svaku molitvu pred ovimi spomeniki i „kult“ oko ovih spomenikov ča do „Kameradschaftsbunda“.
Naši oci i starioci su služili fašističku vojsku — u to danas već nijedan ne sumlja, tako da se to već niti ne spominje. Za ostale doma su bili i ostali junaki, heroji, ki su „svoj život dali za domovinu“. S vrimenom je pak narasao broj onih ki su se i pitali, ku domovinu? i ča su ju onde imali braniti? i ča su tim ljudem onde zloga učinili?. Ali tuga je bila tako velika, da su takove misli rivali na stran. A da bi jugoslavenski partizani bili došli do Gradišća, gdo zna kakov „Pliberk bi danas bio naš mīt i rana“?